Deklarirana četnikinja, članice Pupovčeva SDSS-a, usudila se o Hrvatima objaviti, i nikada se ograditi od toga, ono za što želudac ne bi imali ni mnogi srpski šovinisti: da su sotone, ubojice djece, poremećeni likovi koji od dječjih prstića ubijene djece prave lančiće...

Snežana Šević

Naša tadašnja suradnica i spisateljica Tanja Belobrajdić upoznala je hrvatsku javnost o tome slučaju pitajući se kakvo znanje može takva učiteljica razredne nastave prenijeti svojim učenicima i kako je moguće da takva osoba u Ministarstvu školstva dobije status mentora.

Tanja Domazet Belobrajdić

Tada smo e-poštom od ministra znanosti i obrazovanja Radovana Fuchsa zatražili objašnjenje. Oglušili su se u skladu s navikom Plenkovićeve vlasti da ne odgovara na neugodne upite. To što ih zakon obvezuje da odgovaraju, a to ne ipak odbijaju, samo je dokaz njihove arogancije i vlastodržačke bahatosti. ?Koliko puta smo postavljali pitanja i Ministarstvu branitelja i JU SP Jasenovac i mnogim drugima. Jednostavno ne odgovaraju i tu smo bespomoćni.

Boris Milošević i Tomo Medved

Vladin povjerenik za informiranje koji bi ih navodno trebao prisiliti na to, zapravo je njihova produžena ruka i zadužen tek da opravdava njihovo odbijanje komunikacije. Možda je Fuchsov odgovor HT-u ono što je uslijedilo tri mjeseca poslije. On ?je, naime, učiteljici Snežani Šević dodijelio nagradu Učiteljica godine krajem prošle godine. Skandal je poprimio prave razmjere tek ovih dana kada je laureatkinja pozvana da bude predavačica u Karlovcu na skupu o temi „Srbi u Drugome svjetskom? ratu”, za što je valjda ekspertica. Netko se uplašio da bi to ipak bilo previše pa je skup otkazan.

Teško je zamisliti veću uvredu hrvatskoj državi i hrvatskome narodu nego proglasiti Učiteljicom godine osobu koja je trijumfirala nad četničkim masakrom nad 12 hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu. Teško je uopće povjerovati da je čak i u ovakvoj Hrvatskoj deklasiranih branitelja i, prvo amnestiranih a sada i favoriziranih agresora takvo što moguće. Nitko od onih koji su krv prolijevali i živote davali za Domovinu ne bi povjerovao da će to ikada biti moguće da ih je bilo pitati u one dana ponosa i slave. Ne bi nikada takvo što pretpostavio ni prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman. A ipak se, na žalost, događa.

Radovan Fuchs

Dugo nas je zanimalo kakav moraš biti čovjek, kakav moraš biti Hrvat, a napose? hrvatski ministar, makar i u Vladi anacionalnoga psihopata Plenkovića, makar i u državu u kojoj se partizanski okupatori i zločinci slave kao osloboditelji i heroji, da svome narodu prirediš takav mazohistički pljuvački ritual u kojemu zvjezdanom slavom zaodijevaš učiteljicu četnikušu. Nisam, naravno, mogao izravno do ministra pa ne znam kakav je njegov komentar svega. Navodno se, koliko sam čuo, pravdao pred nekim svojim prijateljima da nije odgovoran on, nego Agencija? za odgoj i obrazovanje na čelu koje je ravnateljica Dubravka Brezak Stamać, da to nije nagrada učiteljici Šević za životno djelo, nego za prošlu školsku godinu,? zatim da same škole predlažu po Pravilniku? za bodovanje, a ona je bodove stekla aktivnostima koje nemaju veze s poviješću. Bla, bla, bla...

Dubravka Brezak Stamać

Formalno gledajući, ministar Fuchs je u pravu, on uistinu ne može nadzirati cijelu hijerarhiju Ministarstva, ali za ovakav propust jednostavno ne postoji nikakav alibi: kao ministar, u uređenoj i kultiviranoj državi ?on ne može izbjeći moralnu, političku, intelektualnu i svaku drugu odgovornost za taj sramotni čin kojim je ponizio sve žrtve pale za hrvatsku slobodu i nezavisnost. Posebice zato što nije nakon svega zatražio odgovornost podređenih, a prva sljedeća odgovorna je ravnateljica Agencije za odgoj i obrazovanje Dubravka Brezak Stamać, a onda i niz njoj podređenih u lancu od Agencije do same škole u Borovu Selu. Strašnije od same nagrade takvoj učiteljici upravo i jest činjenica što se i ministar? i ravnateljica nakon skandala ponašaju po onoj „ujeo vuk magare” ? ne traže ničiju odgovornost. Kada bi Hrvatska bila država koja iole drži do sebe i svoga dostojanstva, ?istoga časa bi odletjeli sa svojih dužnosti i ministar Fuchs i ravnateljica Agencije Brezak. Naposljetku, ovo im nije prvi skandal.? Oni nisu suspendirali odluku prijašnje jugonostalgičarske ministrice Blaženke Divjak da u školski program podmuklo ugura film Dnevnik Diane Budisavljević koji je, potvrdili su gotovo svi relevantni povjesničari i istraživači, notorni četnički falsifikat, svjesno podvaljen u hrvatsko školstvo da truje mladež.

Ne vide ništa sporno u udžbeniku za povijest? „Zašto je povijest važna 4”? i sličnima u kojima se zasluge za Hrvatsku pripisuju jugoslavenskim okupatorima i partizanskim koljačima i u kojima se Tuđman ni ne spominje. A kada su se lani maturanti u Slavonskome Brodu zabavljali? na svoj način u crnim majicama i dižući (obje) ruke u zrak, odmah su dežurni politički komesari u toj zabavi vidjeli nacističke pozdrave, a revni Fuchs i Ministarstvo ne časeći časa zatražili su istragu. Policijska istraga protiv tamošnje razrednice nije, na njihovu žalost, dala očekivane rezultate, ništa sporno nije pronađeno. Međutim, u ovim slučajevima velikosrpske infiltracije u hrvatsko školstvo, ministar i njegovi šute, ne traže nikakve istrage. A da ta ?infiltracija nije fikcija, svjedoči i najnoviji skandal. U programu Tjedan Josipa Pupačića osnovna škola u Omišu uvrstila je i predstavljanje knjige jugoslavenskoga novinara i pisca Borisa Dežulovića, poznatoga po tome što je s okupatorima, na njihovim tenkovima, ulazio u porušeni i okupirani ?Vukovar, zatim po? svojim nedavnim vulgarnim tekstovima tipa „Jebo vas Vukovar” ili mrziteljskim istupima prema Hrvatskoj „Jebeš hrvatsku državu” , ili otprilike „Veselim se početku njezina kraja...”.?

Boris Dežulović

Na stranu što se slavni pjesnik Pupačić vjerojatno okreće u grobu ako vidi koga mu to dovode na „opijelo”, pravo je pitanje zapravo ima li uopće bitne razlike između Snežane Šević, Borisa Dežulovića i redateljice Dane Budisavljević, s jedne, i ministra Radovana Fuchsa, Dubravke Brezak Stamać i ravnateljice omiške škole, s druge strane. Jer između velikosrpstva, orjunaštva i krivotvorina ovih prvih i nepostojanje ikakve volje ovih drugih da im se suprotstave uistinu nema bitne razlike, za Hrvatsku je jedno i drugo podjednako neprijateljski čin. Školstvo je prevažno za hrvatsku državu i narod da bi ga od neprijateljskih udara branile osobe čijim venama ne teče ? Hrvatska. Sada se to, na žalost, itekako vidi.? ?