Sav ostatak svijeta kao da je zastao do daljnjega u iščekivanju ishoda. Stradanje Ukrajine i ukrajinskoga naroda nastavlja se i izaziva suosjećanje i zgražanje čitavoga civiliziranog svijeta i samo moralni cinici mogu olako prelaziti preko te činjenice i veličinu ukrajinske žrtve minorizirati i potiskivati u drugi plan s geopolitičkom tezom da ondje zapravo ratuje moćni i dekadentni Zapad protiv Rusije. Pa ako to i jest istina, zar je Putinov zločin manji zbog toga. Nakon neuspjeha blitzkriega Putin je reducirao strateške ciljeve, odustao od tzv. ruskoga svijeta ili carstva, te pokušao osvojiti Kijiv i Ukrajinu, a kada mu ni to nije pošlo za rukom, onda je vojni cilj sveo na osvajanje već okupiranih pokrajina. I sada se vode teške bitke za svako mjesto i svaki metar ukrajinskoga prostora pri čemu masovno stradavaju i Rusi i Ukrajinci. Zapadni svijet svakako ima svoje interese u tom ratu i zbog toga opskrbljuje Ukrajinu golemim količinama oružja.

Bez te pomoći Ukrajinci bi se teško suprotstavljali agresorima, koliko god je u osnovi njihova herojstva motivacijski čimbenik jer brane svoju zemlju. Zapad gleda kako bi prestao rat, a da, prvo, sam ne bude izravno
umiješan u njega, zatim, drugo, da Ukrajina prestane trpjeti i oslobodi se, ali i da, treće, Rusija po mogućnosti ne bude poražena jer je još u mnogo čemu ovisan o Rusiji i njezinim resursima. Je li uopće zamisliv takav oksimoron ukrajinske pobjede i ruske neporaženosti? Kao što se Putin prevario u procjenama snage vlastite vojske (koja je u mnogim segmentima u rasulu) i u procjeni snage ukrajinske vojke (mislio je da će slomiti otpor za tri, sedam ili deset dana, a da će većina te vojske prijeći na stranu Rusa), kao što se prevario u i u procjeni poraznoga učinka gospodarskih sankcija na vlastitu zemlju, tako se i zapad prevario u procjeni Putinove spremnosti na žrtve i procjeni vlastite, zapadne, nepokebljivosti i nekorumpiranosti. Pokazalo se da Putin lako korumpira nekadašnje visoke njemačke dužnosnike, ali i druge iz ostalih zemalja, ali se pokazalo i to da je spreman na beskrajnu i neograničenu žrtvu Rusije. Vjerojatno ni jedna zapadnoeuropska država ne bi trpjela ovoliko svojih žrtava u nekome ratu, a Amerikanci kada kreću u svoje ratne avanture sa strategijom nula ljudskih žrtava. Po nekim procjenama, Rusija je do sada u Ukrajini izgubila više od 150 tisuća mladih ljudskih života, no Putin se zbog toga, koliko je poznato, ni jednom nije pokolebao niti mu slabi ratnički entuzijazam jer znade da može računati na golemi demografski bazen iz kojega crpi „topovsko meso”.

U takvoj slici svijeta mala Hrvatska nimalo, naravno, ne utječe na te procese, nego slijedi glavne aspekte zapadne politike, napose politike nemoćne i heterogene EU u čijem je sastavu. To što predsjednik RH Zoran Milanović i predsjednik Vlade Andrej Plenković svakodnevno daju vlastite ocjene globalne situacije, ne znači da ih itko išta pita o tomu, a kamoli da su u bilo čemu relevantni. Pomalo je tragikomična ta distinkcija između njihove stvarne uloge i dojma koji žele ostavljati u javnosti. Plenković se pretenciozno nameće kao istureni i presudni igrač Europske unije u proukrajinskoj politici, čak i onda kada ga ostali moćni lideri država EU demantiraju svojom spremnošću da u interesu prekida rata dopuste Rusiji da trajno zadrži dio okupiranih ukrajinskih prostora. S druge strane, predsjednik RH Milanović u želji da djeluje geopolitički superioran Plenkoviću ustrajno zastupa tezu po kojoj zapad ratuje protiv Rusije, čime zapravo relativizira agresiju. Predsjednik i premijer koriste se ukrajinskom krizom za nadmetanje svojih narcističkih ega. I dok nas taj hrvatski „globalni” dvojac pokušava uvjeriti da bi znao voditi svijet, sve je jasnije da ne mogu upravljati ni sami sobom, a na nacionalnoj razini hrvatsku državu doveli su u stanje rasula u mnogim segmentima.

Da je stanje upravo takvo, upozorio je ovih dana predsjednik Milanović objelodanivši svoje zadnje pismo koje je poslao Plenkoviću i u kojemu javnost obavješćuje da mu premijer nije odgovorio na čak sedam prethodnih pisama, a da su za to vrijeme mnoga hrvatska diplomatska mjesta u svijetu ispražnjena, nekoliko desetaka diplomata radi u produljenim mandatima, čeka se odlazak još 36 ove godine... Nadalje, vojno-sigurnosne institucije, sudeći po Milanoviću, obezglavljene su. Sva ta kadrovska rješenja supotpisuju obojica, i Plenković i Milanović, a kako neprekidno ratuju, nema potpisa, pitanja se ne rješavaju. Plenković je odgovorio kako ne će biti suradnje s Milanovićem do kraja mandata njegove Vlade, što znači da on prihvaća ovakav kaos i pod cijenu da trpe država i nacionalni interesi. Plenković poentira na Milanovićevoj „rusofiliji”, Milanović
„demontira” Plenkovića i njegovu Vladu na kriminalu i korupciji te otvoreno kaže da ta banda treba završiti u Remetincu. Sljedeće, 2024. godine imat ćemo nekoliko izbora (europski i izbori za Hrvatski sabor) koji će biti
očito u znaku nepremostivoga konflikta između dvojice prvih ljudi države. Nije li trenutak da stvari nazovemo pravim imenom i kažemo da nisu kriva njih dvojica, nego oni koji su ih doveli na vlast, dakle birači, čak i uz opasku da su izmanipulirani. Nakon 2000., intenzivnom propagandom odvratilo se hrvatske birače od toga da biraju autentične domoljubne stranke i pojedince. U permanentnoj huškačkoj histeriji domoljubi i hrvatski nacionalisti prikazivani su kao lupeži, zločinci, primitivci, a umjesto njih nudili su se i nametali oni koji su navodno kozmopoliti, internacionalisti, globalisti, a zapravo sve bivši odnarođeni jugoslavenski komunisti kojima je mržnja Hrvatske usađena u vene i koji su bacili Hrvatsku na koljena.

Biračke su mase brzo uvjerili da su patriotizam i nacionalizam zlo, da su Hrvati zapravo neka vrsta generičkih fašista, da su domoljubi lupeži. Uz razne izborne inženjeringe, sve je to dovelo do ozbiljnih pomaka u inklinaciji hrvatskoga biračkoga tijela, napose kod mlađih naraštaja. Tako se dogodilo ovo što imamo danas: nikada više lopovluka i korupcije, nikada više izdaje, nikada manje patriotizma i suverenizma, nikada manje nacionalnih interesa i nikada više tuđinskih, čak i agresorskih. Pogubnija od toga je samo javna percepcija koja te pojave ne doživljava kao devijacije. Sukob između Plenkovića i Milanovića koji danomice pratimo zapravo je makijavelistički obračun na ruševinama poražene ponosne i suverenističke Tuđmanove Hrvatske. Ali što su birači htjeli, to su i dobili. Nada je samo u spoznaji zablude i prijevare te u povratku na one ideale koji nikada ne
zastarijevaju i koji su doveli do slobodne hrvatske države i ovaj narod privremeno učinili tako ponosnim.