Na taj način bošnjačka je politika desetljećima gradila mit po uzoru na učitelje s Istoka o "nebeskomu narodu 2.0" koji je bio bez grijeha u proteklomu ratu. I na temelju te superiornosti gradili su narativ te političku i nacionalnu strategiju čiji je cilj izgraditi nacionalnu državu posve oslobođenu od Hrvata, a onda i od Srba. Viktimologija je ugrađena u nacionalnu strategiju zbog čega se pod svaku cijenu sprječava otkrivanje njihovih ratnih grijeha. A kada se čak kojim slučajem takvo što omakne, onda se sustav pobrine da se istina o ratnim zločinima nad Hrvatima nikada ne rasvijetli. Posebno se brižljivo brišu svi tragovi s najmonstruoznijih i
masovnih zločina, a neke od tih navest ćemo u nastavku teksta.

Odsjekao glavu ?neuračunljiv

Domaći je mudžahedin u ljeto 1993. godine sabljom otkinuo glavu Draganu Popoviću. Sve to dogodilo se pred nekoliko svjedoka, također zarobljenih Hrvata u selu u okolici Travnika. Ovaj slučaj posebno je važan zato što je dokazivao monstruoznost zločina koje su činili pripadnici Armije BiH, odnosno njihove postrojbe El Mujaheed sastavljene od stranih boraca pristiglih iz islamskih država. Ti su mudžahedini u BiH stigli uglavnom preko Hrvatske, počesto uz pomoć britanskoga bataljuna Unprofora koji ih je sustavno smještao na područje središnje Bosne. Dekapitiranje Popovića bila je tek "inicijacija" za mladoga Bošnjaka za postanak mudžahedina?svetoga ratnika kojemu se punih 20 godina nakon zločina počelo suditi za ovaj monstruozni zločin. I to u trenutku kada je teško obolio pa gotovo nije bio spreman niti pratiti sudski proces. U pitanju je Hasan Alić iz Travnika za kojega istražne vlasti "nisu znale" da je već 2016. godine bio teško bolestan.

Kasnije je nakon neuropsihijatrijskoga vještačenja utvrđeno kako više nije u stanju pratiti sudski proces koji protiv njega nije ni započeo. Skoro 30 godina nakon ove egzekucije nitko nije osuđen, nitko osumnjičen,
nitko ne će odgovarati, a obitelj Dragana Popovića nema se više komu žaliti. U susjednom travničkom selu Čuklama bošnjačka Armija je 8., 9. i 10. lipnja 1993. ubila trojicu braće iz obitelji Lauš: Miroslava koji je imao 22 godine, Fabijana koji je bio 32-godišnjak i Dragana koji je imao 34 godine, te njihova oca Ivu. Ubijeni su kao civili pred očima supruge, odnosno majke Sarafine Lauš koja je i sama 11 mjeseci bila zatočena u zeničkom zloglasnome logoru u Muzičkoj školi. Ova srednjobosanska Kata Šoljić izravno je prstom upirala u pripadnike bošnjačkih postrojba koji su ih zarobili, ponajprije njihove prve susjede Omera Lukovića,?Jasmina Lukovića, Avdu Delića te Safeta Dejića iz zeničkoga sela Stranjana. U dva navrata srednjobosansko županijsko tužiteljstvo otvaralo je istragu protiv počinitelja, no ni u jednome slučaju "nije našlo dokaza". Tako je i nedavno izvijestilo Sarafinu Lauš da je obustavljena još jedna istraga.

Svjedočila u Haagu

"Obavještavamo Vas da je Županijsko tužiteljstvo Srednjobosanske županije provodilo istragu protiv trojice osumnjičenih zbog osnova sumnje da su počinili kazneno djelo ratni zločin protiv civilnoga stanovništva iz člana 142. preuzetoga Kaznenog zakona SFRJ. Nakon provedene istrage donesena je naredba o obustavi istrage protiv troje osoba, te je predmet preveden u KTN oznaku (nepoznati počinitelj). U tužiteljstvu se vodi istraga protiv nepoznatoga počinitelja zbog osnova sumnje da je izvršio kazneno djelo Ratni zločin protiv civilnoga stanovništva iz člana 142. preuzetoga Kaznenog zakona SFRJ" stoji u obavijesti dostavljenoj Sarafini Lauš. O detaljima zarobljavanja, odvođenja i ubojstvima trojica sinova i supruga svjedočila je domaćim i istražiteljima Haaškoga tribunala. Svjedočila je i u predmetima pred Haaškim tribunalom protiv generala Tihomira Blaškića, Darija Kordića i Marija Čerkeza. No haaškome tribunalu, kao ni domaćem pravosuđu, njezin slučaj nije bio zanimljiv jer je odudarao od uspostavljenih stereotipa o Hrvatima kao lošim momcima koji su osmislili plan koji je kasnije "zločinački" realiziran pod egidom udruženoga zločinačkog pothvata, a Bošnjaci su ispali žrtve. Upravo su se takvim pravosudnim hororom, koji je okrunjen presudom šestorici dužnosnika Herceg-Bosne, pokušali amnestirati svi zločini počinjeni nad Hrvatima u BiH.

"Znam tko mi je pobio djecu, i oni znaju, čekaju da još i ja umrem", rekla je nedavno Serafina potpuno svjesna kako se radi o pravosudnom poigravanju sa sudbinom žrtava. U njezinu neposrednome susjedstvu, u Križančevu Selu, likvidirano je 64 Hrvata, u Buhinim Kućama još njih 33. Kada su svjedoci iz Križančeva počeli svjedočiti o masakru počinjenom uoči Božića 1993., počeli su dobivati obavijesti da bi mogli postati osumnjičeni za zločine nad Bošnjacima. Samo tri dana kasnije od nadnevka ubojstva članova obitelji Lauš, u lipnju 1993. još jedna Hrvatica doživjela je sudbinu Sarafine. Anici Jurić doslovno su pred očima ubijena trojica sinova Stjepan (25), Ljubomir (21) i Dragan (20) u selu Kovači kod Kaknja, kao i suprug Jure. Likvidirali su ih pripadnici muslimansko-bošnjačke vojske nakon što su ih zarobili prigodom pokušaja bijega. Anica je ranjena,
kao i supruga najstarijega sina. Također je svjedočila pred istražiteljima iz BiH, ali i haaškoga tribunala. Njezino se svjedočanstvo također nije uklapalo u već unaprijed skrojenu istinu. Slučaj Anice Jurić, čiju su obitelj bošnjačke vlasti zbrisale sa zemlje, najbolje opovrgava monstruozne optužbe haaškoga tužiteljstva. Ova starica danas u Čapljini čeka pravdu. Očito će biti tek na onome svijetu jer kada bi bili osuđeni makar i počinitelji zločina nad njezinim sinovima i suprugom, ovaj bi slučaj postao razvikan te narušio stereotipe. Jedini ozbiljniji slučaj ratnoga zločina koji je Haaški tribunal razmatrao protiv jednoga bošnjačkog ratnog zapovjednika bio je onaj o pravome slučaju genocida u mjestu Grabovici kod Mostara. Ondje su pripadnici bošnjačkih snaga pobili 33 hrvatska civila, a u Uzdolu njih 39. Ubijeni su svi ? djeca, žene, muškarci, starci ? a haaški tribunal nije mogao "naći" poveznicu između generala Sefera Halilovića, nekadašnjega načelnika Glavnoga stožera Armije BiH, inače bivšega KOS-ova oficira koji je za vrijeme rata u Hrvatskoj bio angažiran u JNA na području Slavonije.
Grabovica, Šantić, fratri "Raspravno vijeće je zaključilo da tužiteljstvo nije uspjelo izvan razumne sumnje dokazati da je Sefer Halilović bio bilo de jure bilo de facto zapovjednik operacije nazvane Operacija Neretva, za koju
tužiteljstvo tvrdi da je izvedena u Hercegovini.

Raspravno vijeće je također zaključilo da tužiteljstvo nije uspjelo utvrditi da je Sefer Halilović imao učinkoviti nadzor nad vojnicima u području Grabovice i Uzdola u vrijeme kad su zločini počinjeni", zaključio je Haaški tribunal. Nitko od zapovjednika Armije BiH nije odgovarao za ova masovna pogubljenja u dolini rijeke Neretve. Niti nakon 30 godina nisu pronađena ni tijela četverogodišnje Mladenke Zadro, odnosno njezine majke Ankice kojoj je djevojčica ubijena u naručju. Ni sudovi u BiH do sada nisu, osim tek pojedinačnih ubojica, osudili nikoga u lancu zapovjedne odgovornosti. A kako izgleda ta pravda prema bošnjačkim vlastima,
najbolje svjedoči slučaj ubojstva dvojice svećenika, gvardijana u Fojnici fra Nikice Miličevića i župnika fra Leona Migića. Likvidirani su u samostanu u studenome 1993. Iznenađujuće, ubojice su brzo pronađene. Tijekom 1994. godine već je pripadnik bošnjačke Armije BiH Miralem Čengić osuđen na 15 godina zatvora, a pomagači Nedim Zerda, Samin Mušinbegović i Vahid Begić na po šest mjeseci zatvora. No ubrzo je uslijedio potpuni obrat. Čengićevi pomagači pomilovani su, a on nije odslužio ni punu godinu dana. Pomilovao ga je u tri navrata ratni bošnjački čelnik Alija Izetbegović, te četvrti put njegov nasljednik na mjestu predsjednika Federacije BiH Ejup Ganić nakon čega je pušten iz pritvora. Formalno je pravda zadovoljena. Na taj je način "procesuiran" i Hamdija Abdić Tigar, bliski suradnik armijskoga generala Atifa Dudakovića. Formalno je oslobođen optužbe za otmicu, nestanak i ubojstvo generala HVO-a Vlade Šantića u Bihaću u ožujku 1993. godine. Nepravomoćno je oslobođen optužbe jer tijelo generala Vlade Šantića nikada nije pronađeno. A bačva za koju se pretpostavljalo da krije tijelo generala, u koju je stavljen razrjeđivač i cement, nije otkrila ništa. Naime, struktura kostiju bila je toliko narušena da se ni DNK analizom nije moglo utvrditi radi li se o generalu Šantiću. Taj slučaj bez tijela bio je osuđen na propast.

Sličan rukopis, doduše prepun rupa zbog prikrivana i preusmjeravanja istraga, isti je i u poslijeratnom atentatu na nekadašnjega doministra unutarnjih poslova Federacije BiH u središtu Sarajeva Jozu Leutara. Ubojice niti nalogodavci, a po svemu je to čelnik najveće bošnjačke SDA Bakir Izetbegović, nikada nisu otkriveni. Iako je Tužiteljstvo BiH u posjedu ratnoga dnevnika načelnika Bugojna Dževada Mlaće, u kojemu je zapovjedio likvidaciju 'ekstremnih pripadnika HVO-a', za taj slučaj nikada nije podignuta optužnica

Grijeh propusta

Na desetine je još primjera poput slučajeva ubojstva trojice zarobljenih sinova Kate i Ilije Solde te sestre spaljene u obiteljskoj kući u mjestu Doljanima kod Jablanice koje posve sigurno ne će dočekati pravdu. Za Katu i Iliju to više i nije bitno jer su umrli. A i njih dvoje, svjedočili su domaćim i stranima istražiteljima. Izostanak međunarodne i pravde u Sarajevu za Anicu Jurić, Sarafinu Lauš, Katu Soldo ne umanjuje grijehe hrvatskih služba, stranaka, medija koji nisu učinile gotovo ništa da se žrtva ovih heroina makar približi javnosti te ispiše stvarna istina o njihovim patnjama i stradanjima. Ali i čitavoga jednoga naroda koji su iz pozicije žrtve pretvorili u nasilnika, ratnoga agresora i zločinca.