Tako je prošloga tjedna u intervjuu zagrebačkome Nacionalu zborio dr. Ognjen Kraus, predsjednik Židovske općine Zagreb i Koordinacije židovskih općina u Hrvatskoj. Kraus je ugledan liječnik, znanstvenik, profesor na Medicinskome fakultetu. Ali njegove riječi pokazuju još jedan primjer kako razmišljanje kroz ideološki okvir može utjecati da i takav obrazovan čovjek zanemari čak i načela vlastitoga znanja i školovanja. Čim iziđe iz zone
svoje struke pa se prebaci na povijesnu znanost, politologiju, sociologiju ili slične discipline, Krausovi su uvidi redovito vrlo slabi. Tako je u intervjuu rekao i sljedeće: „Zna se da je posljednja brojka prema podatcima Memorijalnog centra Jasenovac 83 000 pobijenih Srba, Židova i Roma. Mislim da o tomu ne treba više raspravljati.” Čak i površni povjesničari s filozofskih fakulteta priznat će da nova istraživanja mogu
donijeti i nove informacije i poglede na istraživane teme te se o svemu može raspravljati. Uostalom, to vrijedi i za užu Krausovu struku. On bi ipak htio staviti lokot i lancem vezati „rezultate” koji mu se sviđaju. Sve je tim gore jer je upoznat s činjenicom da se na popisu navodnih žrtava Jasenovca nalaze i neki članovi židovske zajednice iz Zagreba koji su preživjeli rat i koji su godinama živjeli u hrvatskom glavnom gradu gdje su i pokopani 50-ih, 60-ih, 70-ih godina? Na zagrebačkom Mirogoju Krausu su pokazani ti grobovi i nadgrobne ploče, a umjesto da se zauzme za istraživanja i razjašnjavanja tih kontroverza, on i dalje
ponavlja stare otrcane parole.

Sad mu smeta i Hrvatski institut za povijest nakon što se doznalo da su njegovi znanstvenici u nekim radovima postavili logična pitanja: kako je moguće da na popisu navodnih žrtava Jasenovca ima 83 000 imena, a ekshumacijama u desetljećima poslije rata nije nađeno ni deset posto stvarnih posmrtnih ostataka. U tim se radovima također odbacuje teorija o spaljivanju velikoga broja leševa kao neuvjerljiva i neostvariva u kaotičnim uvjetima zadnjih ratnih tjedana. Budući da Ognjen Kraus i dalje ponavlja svoje priče (a može se pri tome pozvati i na članke „doktora znanosti” kakvi su Goran Hutinec ili Ivo Goldstein) pozabavimo se ponovo tom
teorijom. Činjenica jest da se u iskazima nekih bivših zatočenika mogu naći izjave da su ustaše koji tjedan prije napuštanja logora, potkraj travnja, organizirali spaljivanja nečega na desnoj strani Save. Što je spaljivano, nije jasno. Moglo je, eto, biti bilo što, primjerice, neki usjevi ili stogovi sijena za koje nisu htjeli da padnu u ruke partizanima koji su se približavali.

Bivši zatočenici ustvrdili su kako su tijela iskopana iz jama bila postavljana na rešetke ili plehove, ispod je bila gomila cjepanica, a tijela su polijevana benzinom da bi brže izgorjela. Ali na taj se način ne može u kratkom vremenu ukloniti trag većeg broja posmrtnih ostataka. Usporedimo to s procesom kojim se tijela spaljuju u zagrebačkom Krematoriju. U zatvorenoj peći, uz temperaturu od 700 do 1000 Celzija, jedno se tijelo spaljuje oko dva sata. I nakon tako intenzivnog tretmana, kosti i zubi dovoljno ne izgore pa se stavljaju u drobilicu koja te ostatke melje na zrnevlje veličine otprilike sitnoga šljunka. Dakle, u urnama se ne nalazi pepeo kakav obično zamišljamo, u obliku praha ili brašna, nego i komadići kostiju od pet-šest i više milimetara.

Goldsteinove gluparije

Dr. Ivo Goldstein „riješio je” taj problem jednostavno tako da je izmislio, isisao iz prsta, da su ustaše dovezli neku „drobilicu” u Jasenovac i tako usitnjavali nagorene kosti. Iako zapisnici izjava bivših zatočenika pred komunističkim organima često sadržavaju različite besmislice i pretjerivanja, začudo se nitko od tvoraca jasenovačkih mitova sve do Goldsteina nije sjetio ubaciti jednu takvu glupariju kao što je „drobilica za kosti”.
Nakon što su partizani uskoro došli na područje jasenovačkog logora, nigdje u svojim zapisnicima i foto-elaboratima ne spominju hrpe nagorenih kostiju koje bi bilo lako pronaći. Nedavno su u Poljskoj otkrivene hrpe posmrtnih ostataka koji su ostali nakon spaljivanja zatočenika logora u pravim krematorijima (kakvi u Jasenovcu nisu postojali). Težina pronađenih posmrtnih ostataka u logoru Dzialdovo, oko 150 kilometara sjeverno od Varšave, pod upravom njemačkih nacista, iznosila je 17,5 tona. Poljski istraživači procijenili su da je riječ o ostatcima najmanje 8000 zatočenika. Kraus i JUSP Jasenovac, podsjetimo, govore da je u Jasenovcu bilo 83 000 zatočenika. Koliko bi to trebalo drva nacijepati i naložiti? Ozbiljno govoreći, u Jasenovcu nije bilo moguće spaliti veliki broj posmrtnih ostataka i tako skriti tragove navodnih masovnih ubojstava.

A je li u Jasenovcu uopće moglo biti toliko zatočenika? Iz vjerodostojnih dokumenata zna se da je u logoru u Jasenovcu 1941. godine bilo nešto manje od 2000 zatočenika. Oko 1500 bili su Židovi, a ostalo Srbi i nešto Hrvata. Logor je tada bio samo na jasenovačkom području (Stara Gradiška još nije primala veći broj zatočenika), dakle samo na lijevoj obali Save. Na desnoj strani bilo je selo Donja Gradina, gdje su živjeli stanovnici pravoslavne vjere koji su surađivali s ustašama (ili su se barem međusobno tolerirali), a živjeli su ondje sve do kraja 1941. godine.

Prema popisu na koji se Kraus poziva, te 1941. godine u Jasenovcu je navodno ubijeno 10 462 osobe (ili prosječno 85 dnevno). Nekoliko desetaka izjava bivših zatočenika koji su bili u tom vremenu u Jasenovcu niti iz daleka ne opisuju masovna ubojstva tih razmjera. Nema vjerodostojnih dokumenata, a ni svjedočenja, koji bi uopće potvrdili dovođenje tako velikoga broja zatočenika. JUSP tvrdi da je među njima bilo 4748 Srba i 2261 Rom. Nejasno je otkuda bi Srbi u tolikom broju tada bili dovođeni u Jasenovac, kao niti zašto bi uopće ondje bili ubijani. Isto vrijedi i za Rome, za čije je prikupljanje i dovođenje u Jasenovac stvarno izdana
zapovijed, ali u svibnju iduće 1942. godine.

JU SP Jasenovac nema odgovor na pitanje gdje su kosturi

I broj Židova udvostručen je u odnosu na onoliko koliko ih je bilo. No i ti židovski zatočenici pojavljuju se na popisima kasnijih godina, što znači da nisu bili likvidirani 1941. godine. I gdje su pokopani svi ti ubijeni? Morali su biti s lijeve strane Save, a čak ni JUSP Jasenovac nema ideju gdje bi to moglo biti. Ni jugoslavenski istraživači koji su 1964. godine sondirali i pretraživali jasenovački logorski teren u potrazi za grobnicama nisu to mnogo
otkrili. U svojim zapisnicima, ako im je vjerovati, navode da su pronašli 198 posmrtnih ostataka na lijevoj strani Save. Prema JUSP Jasenovcu u logorima Stara Gradiška i Jasenovac od 1941. do 1945. godine
navodno je ubijeno 47 627 Srba. Najviše je to bilo 1942. godine ? 37 092. Međutim, te se godine bitno mijenja odnos države prema tom dijelu njezina stanovništva. Osnovana je Hrvatska pravoslavna crkva, u Vladu se imenuje ministar kao predstavnik pravoslavnih, parajevski odvjetnik Savo Besarović. U zapadnoj i sjevernoj Bosni vlasti Nezavisne Države Hrvatske sklapaju niz sporazuma o nenapadanju i suradnji s lokalnim četničkim skupinama. Pravoslavni mladići stasali za vojsku novače se u nenaoružane logističke postrojbe (DORA pukovnije) ili upućuju na rad u Njemačku. Po kojoj bi to logici ta država išla u isto vrijeme
hvatati svoje pravoslavne stanovnike, transportirati ih po državi do Jasenovca i ubijati (i to, kojega li apsurda, noževima i maljevima). Jest, u ljeto te godine vojničkom akcijom hrvatske i njemačke vojske slomljena je partizanska tvorevina Kozari te je s toga područja mnogo pravoslavnih civila raseljeno u Slavoniju ili upućeno na rad u Njemačku. Nakon što su Nijemci počeli odbijati djecu zbog bolesti, djeca su bila smještana u prihvatilištima u Sisku, Jastrebarskom i Zagrebu, liječena i oporavljana u skladu s mogućnostima te udomljavana u seljačkim i gradskim obiteljima. Zarobljenici s Kozare nisu ulazili u jasenovački logor, već su preko Siska ili Okučana vlakovima odlazili u Njemačku. Dio je brodovima upućen Savom prema Zemunu, a odatle Dunavom u Treći Reich. Slično je bilo i s pravoslavnim stanovnicima iz brdskih područja Psunja i Papuka,

okolice Nove Gradiške, Novske ili Požege, koji su također nakon protupartizanskih akcija iseljeni i poslani na rad u Njemačku koja je cijelo vrijeme rata zahtijevala od svojih saveznika dopremu radne snage. Već bi, dakle, i Nijemci poduzeli neke mjere, da je doista u logorima Jasenovac ili Stara Gradiška bilo masovnih, serijskih ubojstava. Na popisu JUSP Jasenovca stoji i da je u Jasenovcu ubijeno 20 101 dijete, a kad se čitaju
stotine i stotine izjava bivših zatočenika, nigdje nema spomena tako velikoga broja djece. Sam logor Jasenovac prostirao se na relativno malom prostoru (svega četvrtina četvornoga kilometra), sa šest baraka za stanovanje zatočenika. Pogledom je bilo moguće obuhvatiti gotovo cijelo logorsko područje i s lijeve i desne strane Save. U Jasenovcu je bila skupina dječaka koji su ondje obučavani za razne obrte ? od limarskoga do automehaničarskog ? i oni osim rijetkih iznimaka i nisu bili smatrani zatočenicima. U Staroj Gradiški bilo je nešto djece iz onoga kozaračkog zbjega, ali su i ona ubrzo bila prosljeđivana dalje u prihvatilišta i dječje
domove. Neka su u Staroj Gradiški i umrla od bolesti i iznemoglosti, ali to nije bilo u toliko velikom broju.

Kraus ne želi istinu ni o Židovima

Zašto Ognjenu Krausu smeta ako netko želi sve to još dodatno istražiti? Mnogo toga još nije jasno o logorskim događajima, pa ni sudbina Židova. Zar ne bi bilo primjereno da se točno utvrdi koliko ih je bilo u logorima, a koliko ih je nakon nekog vremena upućeno dalje, u njemačke logore (o čemu su u seriji članaka u Hrvatskom tjedniku brojne primjere naveli Nikola Banić i Mladen Koić). Zašto mu ne bi bilo prihvatljivo kad bi se uvjerio da Židovi koji su bili u logorima nisu bili masovno ubijani i da su neki od njih, baš zato što su ostali u Jasenovcu, a nisu bili deportirani u njemačke logore za Židove, uspjeli preživjeti rat. O tomu, primjerice, govore iskazi dvadesetak Židova koji su bili u Jasenovcu, u knjizi „Sećanje Jevreja na logor Jasenovac”, objavljenoj još 1972. godine. Potvrđivanje i javno prihvaćanje činjenice da logor Jasenovac nije bilo mjesto masovnih
ubojstava Srba u Nezavisnoj Državi Hrvatsko i da onaj, relativno mali broj, koji je prošao kroz logor nije bio doveden samo zato što su bili Srbi, važan je element i za raspravu u aktualnim prijeporima između Hrvatske i Srbije. Svi su valjda svjesni koliko se u Srbiji, a dijelom i u Hrvatskoj, u javnim raspravama i politikama koristi stari, mitomanski prikaz logora u Jasenovcu, a koji se brzo raspada čim se malo pročeprka ? i to ne po jasenovačkoj zemlji, nego po arhivskim dokumentima. Ti dokumenti govore sami za sebe, a eventualna forenzička istraživanja, samo bi potvrdila da u jasenovačkoj zemlji i nema velikoga broja posmrtnih ostataka. I to ne zato što su izvađeni, spaljeni i bačeni u Savu, kako veli znanstvenik Ognjen Kraus, nego zato što ih ondje u velikom broju nije ni bilo.