To je ovih dana zapisao hrvatski pjevač Dražen Turina Šajeta nakon što je, kako kaže, u dva sata ujutro, dakle usred noći, takva muzika treštala i čula se do njegova brdašca ponad Opatije. Šajeta se prisjetio 90-ih kada je zlokobno u jednoj TV-emisiji prorekao da će se narodnjaci prvi vratiti? u Hrvatsku. Gotovo su ga strijeljali, kaže, zbog toga pred zgradom HTV-a. Danas, pak, ne samo da su se ostvarile njegove najave, nego bi se moglo reći da je cijela Lijepa Naša, a ne samo Opatija, okupirana srpskim narodnim pjesmama, punima boli.

?Nije se to dogodilo preko noći. Riječ je o procesu koji traje već 20-ak godina za koji je iluzorno misliti da je spontan i kojega ne bi bilo bez izravnoga ili neizravnoga političkoga poticanja. Anacionalna vlast 2000. u Hrvatskoj prvo je Tuđmanovih 10 godina proglasila mrakom, a onda je kao supstitut ponudila stare jugoslavenske vrijednosti. Nova nomenklatura ?dala je vjetar u leđa svima koji su 90-e doživjeli kao slom svoga svijeta pa su nenadano na svoje došli slojevi koji se nikako nisu mogli identificirati sa samostalnom hrvatskom državom. Oni su, naravno, oživjeli svoju političku filozofiju i nostalgiju nametnuvši anatemu vrijednosti stvorenih 90-ih i apoteozu jugokomunističkih. U tome kompleksu i srbijanska folk-glazba počela se opet tretirati, kao i u doba Jugoslavije, kao vrijednost, a posebno udarničku ulogu u toj rehabilitaciji odigrali su mediji koji su nakon 2000. temeljito očišćeni od nacionalno orijentiranih kadrova te su takvi, obrnuto lustrirani, ostali do danas. Tjednima i mjesecima unaprijed najavljuju se gostovanja srbijanskih turbo folk- zvijezda u Hrvatskoj, potiče se histerična pomama za ulaznicama, naširoko se objavljuju fotografije prepunih dvorana, intervjui. Zakotrljani promidžbeno-estradni perpetum mobile danas funkcionira sam od sebe i ubire žrtve: nemali dio hrvatske mladeži lako upada u zamku i prihvaća turbo-folk kao kulturološku odrednica vlastitoga identiteta.

?Neki vole srpske narodnjake jer kroz njih oživljuju mrtve stare političke ljubavi. Ondje, pak,? gdje nema takvih uvjerenja, gdje nema ljubavi za Srbiju i za bratstvo i jedinstvo, podmazuje ?se novcem koji buža tamo gdje burgija ne će. Mnogi hrvatski pjevači nisu odoljeli šarmu srbijanskoga novca i s lakoćom su pospremili obraz i ideale pod noge te otišli pjevati tamo gdje im do jučer nije padalo na pamet. Eklatantan je primjer Tereze Kesovije. Srbi su joj najprije spalili rodnu kuću u Konavlima, a onda ju nisu žalili skupo platiti ne samo zbog neponovljiva glasa, nego i zato da uživaju u njezinu mazohističkome političkome brodolomu. Kada je 90-ih pjevala neke od najdirljivijih domoljubnih stihova, teško je bilo tko mogao pretpostaviti da će jednoga dana upravo ona zapjevati u srcu Srbije „Prijatelji stari, gdje ste!” Slična motivacija je i u slučaju odlaska Prljavoga kazališta premda se oni nisu bojali otpjevati tamo ni „Mojoj majci”, najvećoj nacionalnoj budnici u 90-ima. Popularni Giboni dugo je odolijevao, a kad je na kraju ipak pokleknuo i otišao, pravdao se da tamo postoje njegovi poklonici koje nije, govorio je, pošteno odbijati jer to nisu Miloševićevi pristaše. To je, naravno, samo izgovor jer svi ti poklonici s lakoćom mogu doći na njegove koncerte u Hrvatskoj. Jura Stublić i grupa Film također su se rado odazvali pozivima iz Srbije, ali ne smo odazvali, nego su prestali i pjevati E, moj druže beogradski, i u Srbiji i u Hrvatskoj kako ne bi uvrijedili braću Srbe, uz blesav izgovor da ne žele više slaviti ubijanje. Sve se moglo očekivati, ali ne da i Vanna odlazi na gažu u Srbiju. Ovih dana dočekali smo i to. Ne puni dvorane, nastupa u klubovima. Kriza uzima danak kod mnogih i važno je štogod zaraditi, makar i u kafićima. Tu je sada Peter Grašo koji najavljuje koncert u Beogradu, Severinu Vučković, Popović, Kojić...ne treba ni spominjati jer je među prvima odabrala imidž balkanske zabavljačice uz to što je i privatnim životom postala personifikacija bratstva i jedinstva. Danas ona više djeluje kao da dolazi iz Srbije, a ne kao da odlazi onamo. ?Dakako, postoje brojne hrvatske zvijezde koje nisu i ne bi pjevale ni za što u Srbiji, ali ih onamo nitko i ne zove. Osim, naravno, jednoga jedinoga imena za koje su Srbi bili spremni dati sve što su mogli, gomilu novca, ali ga nisu mogli nikako kupiti. Oliver Dragojević umro je ne pogazivši obećanje da nikada ne će pjevati u državi koja je napravila toliko zla njegovu narodu i kao takav ušao u povijest karakternoga domoljublja pokazavši da postoje stvari koje se ne prodaju za sva blaga svijeta.

?? I u drugome smjeru prava je navala svih srbijanskih zabavnih i narodnih pjevača u Hrvatsku, također iz različitih motiva, prvenstveno financijskih, ali kako je ta pojava poprimila praktički epidemiološke razmjere, nema dvojbe da ona sada inherentno sa sobom nosi političke ili politikantske ciljeve. Invazija srpskih narodnjaka, dakle tuđinskoga ili agresorskog melosa i mentaliteta, na Hrvatsku posljedica je hrvatske politike spuštenih gaća. Hrvatska je prva prihvatila četničke pjevače i oprostila im epizode iz rata, a to je nešto što ni jedna napadnuta zemlja, žrtva agresije, ne bi sebi nikada dopustila. Je li uopće zamislivo da bi Ukrajinci ruskim glazbenicima danas dopuštali da održavaju koncerte u Ukrajini?! Kad su Lepoj Breni prostirali tepih na? HTV-u te ju nisu ni pitali? kako je moguće da je u četničkoj odori nastupala u bosanskoj Posavini dok je Arkan igrao fudbal s glavama masakriranih Bošnjaka, bilo je jasno da je Hrvatska pogazila samu sebe. Poslije nje, još bezazlenije je ?izgledao nastup Momčila Bajage Bajagića koji je pjevao četnicima u okupiranome Kninu. Bila su to? širom otvorena vrata i drugim, manje afirmiranim četničkim pjevačima da dolaze u Hrvatsku, a nije bilo zazora ni da srbijanska folk-zvijezda Miroslav Ilić, poznat i po tomu što pjeva u slavu četnicima, ne zapjeva i u Lijepoj Našoj, emisiji Branka Uvodića na HTV-u. Danas Bajaga tri puta zaredom puni zagrebačku dvoranu Lisinski, a neki Saša Matić dva puta zagrebačku Arenu. Čime su to zaslužili, teško je jednoznačno odgovoriti, ali ono što je tužno, srbijanski turbo folk-pjevači više se nemaju potrebu nametati, njih pozivaju iz Hrvatske. Čak i neke hrvatske nogometne zvijezde traže ih i masno plaćaju da pjevaju na njihovim svadbama. ?I automobilski poduzetnik Mate Rimac na svojoj raskošnoj svadbi pozvao je Bajagu da? zabavlja svatove, čak ?i srpske trubače. Nije jasno je li to odabrao zbog glazbenoga ukusa, ili ?i da se trendovski dodvori vladajućem duhu bratstva i jedinstva u politici kako ga nitko za godinu dana ne bi pitao je li ispunio bar jedno obećanje, ako nije već ono o automobilima taxi-robotima u Zagrebu, za što svaki prosječni srednjoškolski učenik fizike zna da je imbecilna glupost i neostvariva zamisao na ulicama i cestama glavnoga grada ovakvima kakve jesu. ???????

?? Po navali srpskih narodnjaka u Hrvatsku čini se da Hrvatska 2013. nije ni ušla u EU, nego u neku jugosferu odakle je uz potoke krvi izišla. S hrvatske strane tužno je što je mnoge vlastite pjevače stigmatizirala i medijski blokirala i ignorirala, a srbijanske narodnjake uzdigla u nebesa. Zagrebačku arenu rijetko koji hrvatski glazbenik može napuniti, a niz srbijanskih glazbenika to može, što nije posljedica razlike u kvaliteti, nego suptilnoga političkoga nasilja izraženoga u tezi „tko nas, bre, zavadi”. Infiltracija srbijanskoga folka kao posljedicu nosi sa sobom destrukciju vlastitoga identiteta, a svakako zaborav svega što nam je Srbija učinila 90-ih. Hrvatska je na sve to pristala, štoviše i vlastite pjevače branitelje prokazala kao nacionaliste, a srpske pjevače agresore prikazala kao umjetnike, koliko god to grozno zvučalo. Među posjetiteljima narodnjačkih derneka nisu samo Srbi i Jugoslaveni, očito je da ima i? Hrvata ispranih mozgova koji u svemu ne vide kulturološku regresiju. Svatko ima pravo uživati u melosu koji želi kao što ima pravo uživati u bifteku i u tome individualnome izboru nema i ne smije biti ništa sporno, makar politički nostalgičari nametljivo tražili utjehu za svoj izgubljeni raj u takvoj glazbi. Sporno je što su hrvatsko društvo i hrvatska država, bježeći od Balkana u Europu, dopustili da se medijsko-političkim stimulacijama i kampanjama tuđinski glazbeni standard prihvaća kao vlastiti i tako potone u još dublji glib te balkanštine koja sada trešti i iz središta jedne Opatije bajne pa se vjerojatno i legendarni Ivo Robić okreće u grobu.? ??????

?