Zašto svi šute kad se kaže ono što bi bilo – najzdravije?

Kada članak u kojem se postavljaju pitanja dvojici protukandidata u drugom krugu izbora za gradonačelnika Vukovara postane poznat po citatu bivšeg vijećnika, a kandidati padnu u drugi plan – onda znamo da smo dotaknuli živac. Kako je moja izjava o mogućoj koaliciji Suverenista i srpske opcije u Vukovaru postala medijski hit, i zašto to zapravo puno govori o hrvatskom društvu, a sramotno malo o Vukovaru.

Ne znam jeste li primijetili, ali Hrvatska ima jednu duboko ukorijenjenu manu: zgađeno se okrene kada netko predloži – zdrav razum. Naročito ako taj razum ne uključuje rovove, barikade, zastave i „naše“ protiv „njihovih“. U društvu gdje se sukob tretira kao politička valuta, a normalnost kao izdaja, logične ideje postaju – skandal.

Tako je i moja izjava – izrečena gotovo usput, u kontekstu analize političke situacije u Vukovaru – izazvala više buke nego sve izborne kampanje zajedno. Rekao sam, zamislite drskosti, da bi najzdravija opcija za Vukovar bila koalicija Suverenista i jedne od srpskih opcija. I gle čuda – umjesto da se ta rečenica pročita, promisli i prođe – eksplodirala je.

Telegram ju je stavio u uvod članka koji je trebao biti o dvojici kandidata. Oni su, ironično, postali fusnota. Naslovna tema je postalo pitanje: tko se usudio predložiti suradnju preko etničkih linija? Jer to ovdje, u Vukovaru – i u Hrvatskoj – još uvijek vrijedi kao svetogrđe.

A što sam, zapravo, rekao?

Da bi bilo ljekovito da u gradu koji desetljećima nosi ožiljke prošlosti, netko konačno kaže: „Ajmo surađivati – kao ljudi, ne kao pripadnici tabora.“ Rekao sam da bi upravo najnevjerojatnija kombinacija – Suverenisti i Srbi – mogla postati simbol razbijanja predrasuda, simbol da je moguć novi početak. I, kako se pokazalo, upravo je ta mogućnost – ono što najviše plaši.

Jer ne plaši ljude suradnja. Plaši ih pomisao da bi mogli prestati mrziti.

Plaši ih da bi, ako to uspije, morali priznati da su godinama podržavali podjele koje nisu donosile ništa osim loših političkih kabarea, lažnih obećanja i gradske stagnacije. Plaši ih da bi se u tom slučaju morali odreći političke trgovine na etničkoj matrici, jer bez tog obrasca – mnogi nemaju što za ponuditi.

A najviše od svega – plaši ih ogledalo. Ogledalo koje im pokaže da ne znaju graditi, nego samo čuvati rov.

Možda je doista došlo vrijeme da se zapitamo:

• Zašto je najviše bure izazvala izjava koja u sebi nosi najviše razuma?
• Zašto se ideja političke suradnje pretvara u predmet sumnje, dok je politička inertnost i dalje društveno prihvatljiva?
• I nije li sramotno da bi najlogičnija stvar u Vukovaru – zajednički rad za opće dobro – morala biti politički šok, a ne očekivani minimum?

I da, možda se svi pomalo boje. Ali ne zato što bi to propalo. Nego zato što bi – moglo uspjeti.

A uspjeh takve suradnje znači kraj jedne epohe: epohe političke koristi od sukoba. Epohe gdje je lakše upravljati prošlošću nego graditi budućnost.

Zato ova izjava nije samo prijedlog. Ona je ogledalo.

A pitanje za sve nas, a osobito one koji još navijaju za podjele, glasi: imate li više hrabrosti za normalnost – ili vam je lakše živjeti u sukobu?

Ako vam je lakše u rovovima – onda, dajte, budite pošteni: priznajte da Vukovar ne volite. Volite samo ideju kontrole nad njim.

Inspiracija za tekst