Ne pišem ovo kao promatrač.
Pišem kao netko tko je pitao – i shvatio koliko sustav računa na to da ćete odustati.

Gledao sam kako se stabla u Vukovaru ne orezuju, nego sakaće. Krošnje nestaju, ostaju trupci koji više podsjećaju na kaznu nego na održavanje.

I postavio sam najjednostavnije moguće pitanje: tko to radi i na temelju čega?

Odgovor nisam dobio.
Dobio sam ono što ovaj sustav najbolje proizvodi – vakuum.

Krug bez odgovornosti

Obratio sam se Gradu Vukovaru i Komunalcu.
Tražio sam samo jedno: koje su stručne kvalifikacije ljudi koji odlučuju o rezanju gradskih stabala. Ništa osobno, ništa sporno – samo kompetencije.

Grad me poslao Komunalcu. Komunalac me vratio Gradu. I tako u krug, dok nije postalo jasno da taj krug nije slučajan – nego sustav. Sustav u kojem odgovornost kruži dok ne ispari.

Informacije o stručnosti? Nula.

Umjesto toga, dobio sam poznatu mantru: “radi se po pravilima struke”. To je ona rečenica koja bi trebala zatvoriti svako pitanje. Jer čim kažu “struka”, očekuje se da zašutite. Problem je samo jedan – nitko nije pokazao da ta struka postoji.

Struka bez imena i prezimena

I tu dolazimo do stvarnog problema.

U Vukovaru, a vrlo vjerojatno i u mnogim drugim gradovima, “struka” je često samo riječ iza koje se skriva odgovornost. Nitko konkretan, ništa provjerljivo, ali posljedice su vrlo konkretne – uništena stabla.

Zato sam napravio ono što većina ljudi ne napravi. Nisam odustao.

Uložio sam žalbu. I tada se dogodilo nešto što ovaj sustav najmanje voli – netko je morao odgovarati. Povjerenik za informiranje jasno je rekao: ne možete ignorirati zahtjev, ne možete se skrivati iza izgovora, ne možete građane držati u mraku.

Drugim riječima – ne možete ih praviti budalama.

Između politike i cinizma

Ali upravo to se ovdje događa.

Jer dok se građanima prodaje priča o “struci”, stvarnost izgleda ovako: krošnje se režu do uništenja, odgovorni se ne znaju, a odluke nitko ne potpisuje.

I sada dolazimo do ironije koja prelazi u cinizam.

Dok Vukovar reže, Europska unija kroz Uredbu o obnovi prirode kaže upravo suprotno – zelene površine i krošnje moraju se povećavati. Ne smanjivati. Ne “održavati” na način da ih uništiš. Povećavati.

Drugim riječima – mi ne kaskamo. Mi idemo unatrag.

Lekcija iz upornosti

Ovo nije priča o drveću.

Ovo je priča o sustavu u kojem nitko nije nadležan kada treba preuzeti odgovornost, ali su svi nadležni kada treba rezati. O sustavu koji računa na to da ćete odustati nakon prvog neodgovora.

Ja nisam odustao.

I zato je ova priča jednostavna lekcija.

Demokracija nije ono što imate. Demokracija je ono što morate iznuditi. Pitanjem. Upornošću. Tvrdoglavošću.

Jer svaki put kada prihvatite “to nije naša nadležnost”, izgubili ste.

A svaki put kada nastavite pitati – netko će, prije ili kasnije, morati odgovoriti.

Možda ne možemo spasiti svako stablo.

Ali možemo prestati pristajati na to da nas uvjeravaju kako je panj – krošnja.