U jesen ’91., kad smo se vratili s godišnjeg odmora provedenog uz vijesti o novim požarima, napadima i eksplozijama u Vukovaru, još uvijek sam duboko vjerovao da će to ludilo uskoro stati. Vjerovao sam u ljude, u razum, u onu iskonsku potrebu da nasilje mora imati svoj kraj.

No povratak nas je dočekao spavanjem u podrumu — za svaki slučaj. Jedno jutro sjedili smo Vanda i ja na stepenicama, pijuckali kavu i grijali se na jesenskom suncu. Sjećam se samo naglog prekida: trenutak mraka, crnilo, a onda buđenje instinkta. Gurnuo sam Vandu u dubinu podruma, zaklanjajući je tijelom, dok su staklo, crijep i zemlja padali oko nas.

U kratkoj pauzi granatiranja začuo sam motor, vrata koja se otvaraju i korake. Branko i Iva, naši prijatelji i dugogodišnji gosti našeg kafića, utrčali su u podrum. Bili su malo pripiti, pa je i kiša granata za njih imala neku nestvarnu lakoću, gotovo kao da je riječ o prizoru iz crne komedije, a ne stvarnosti.

Dok su se smještali, iz mene je, punog straha i bijesa, izletjela rečenica:
„Pa kako je moguće, kakvi su to ljudi, jučer je potpisano primirje, a opet nas bombardiraju?“

Branko mi je tada rekao nešto u što sam, u šoku i magli neizvjesnosti, povjerovao bez ikakve zadrške. Rekao je:
„Ma nisu oni ovo primirje prekršili… ovaj put kažu da ga nismo održali mi. Tako se priča.“

Možda to nije bila istina — možda me samo želio smiriti, dati osjećaj da je situacija manje kaotična nego što je izgledala. Ali tada sam to prihvatio kao istinu. I u tom trenutku postalo mi je jasno da smo mi, obični ljudi, taoci odluka koje ne razumijemo, odluka čije prave razloge nikada nećemo doznati.

Toga jutra rodila se odluka:
ne želim biti ničija marioneta, niti temelj na kojem će se graditi bilo kakvo “novo društvo”.

Sutradan su najavljeni mirovni pregovori. Upravo tada odlučili smo otići iz Vukovara. Napustili smo grad kukuruznim putem prema Bogdanovcima, ne želeći biti pijuni u ratu koji nismo tražili. Kad smo stigli do Vinkovaca, iz pravca grada i dalje su dopirale detonacije. Tada, kao i danas, ne znam tko je prvi prekršio primirje. I iskreno — ne bih se mogao ni na koga kladiti.
Znao sam samo da ne želim provesti ni sat više u tom ludilu.

Uskoro je grad potpuno zatvoren, a ishod je poznat: pad grada i kolone civila i branitelja koji su iz podruma izišli u neizvjesnost.
Mi smo tada već bili na putu prema Istri.

Sedamnaest godina živjeli smo u Istri — radili, gradili, stvarali. Nisam se namjeravao vratiti. Ne zbog grada, nego zbog vlastitog tereta: ratne traume, gubitaka, razočaranja.

Najviše je boljelo gledati kako ljudi koje si smatrao razumnima, mirnima, susjedima — postaju glasnici straha i mržnje. Na svim stranama. U tom su ratu ginuli oni koji to nisu zaslužili — oni koje su voljeli svi, oni koji nikada nisu imali doticaja s mržnjom koja ih je ubila.
Često sam govorio: „U Vukovaru su poginuli anđeli.“

Zbog svega toga Vukovar je za mene bio pretežak za pogledati. Ali čovjek ponekad zakopa i vlastiti život ako zakopa neizgovoreni bijes.

Promjena je počela onog trenutka kada sam — tiho, u sebi — oprostio svima.
Ne zato što sam smatrao da je netko bio u pravu.
Ne zato što su se stvari promijenile.
Nego zato što sam ja želio živjeti.

Tek tada se pojavila iskrena želja za povratkom.

Kad smo se napokon vratili i gradili prvi dio našeg današnjeg pansiona, saznao sam za jednu američku udrugu koja je u gradu vodila programe za ljude s teškim traumama. Otišao sam iz radoznalosti, a vratio se s novim razumijevanjem.

Tamo sam prvi put sustavno naučio što trauma čini čovjeku. Kako prelazi s roditelja na djecu, kako se uvlači u jezik, u reakcije, navike; kako postaje nevidljivi okvir života cijelog grada.

Shvatio sam da trauma nije završila ratom, obnovom kuća, preseljenjima. Ona i danas oblikuje živote ljudi koji tada nisu ni bili rođeni.

Shvatio sam i ono što sam godinama osjećao:
postoji rana koja nije vidljiva, ali određuje sve.

Trauma koja se prenosi.
Trauma koja jede budućnost ako je ne pogledaš u oči.
Trauma koja ljude drži u prošlosti, i kad žele naprijed.

I tada mi je postalo jasno: to je i ključ za razumijevanje današnje Hrvatske.
Zato je javni prostor pun povika, prozivanja, straha i navijaštva, a tako malo vizije i hrabrosti za sutra.
Društvo koje ne liječi svoju traumu ne može graditi budućnost — može samo ponavljati staru povijest.

Oprost nije zaborav.
Oprost je odluka da živiš.

Nisam se vratio u Vukovar zato što je grad postao bolji.
Vratio sam se zato što sam ja postao slobodniji.

Oprost mi je dao snagu ponovno stvarati.
Znanje o traumi dalo mi je razumijevanje zašto mnogi još ne mogu.

I dok se u javnosti i dalje kopka po starim rovovima, dok se povijest koristi kao sredstvo za prikupljanje političkih bodova, znam jedno:
prava promjena počinje unutra — u onome što čovjek odluči nositi u sebi, a što konačno ostaviti iza sebe.

Oprost je bio moj povratak.
Znanje o traumi — moj mir.
A stvaranje nečeg novog — moj odgovor na staru bol.

Sve ostalo je dnevna politika.

A Vukovar danas — osobito ovih dana, dok se ponovno otvaraju stare rane i dijele bolna svjedočanstva — ostaje grad u kojem su obnovljene fasade, ali mnoge duše još nose ruševine.

I zato vjerujem:
mir, oprost i razumijevanje nisu slabost — nego jedini put ozdravljenja.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Crona.hr i Slavonija.IN.