Danas sam, u jednom od onih razgovora koji započnu sasvim bezazleno, s gostom – bivšim policajcem i braniteljem – dotaknuo temu politike i društva.
On, razočarano, ali još uvijek s tračkom nade, izgovara rečenicu koju sam čuo već stotinu puta:
“Trebat će godine dok narod ne dovede na vlast nekoga tko će prekinuti ovu praksu korupcije, pogodovanja, nepotizma i raspada svega zdravog u državi.”

Na to sam mu morao reći ono što malo tko voli čuti:
to se neće dogoditi.
Ne zato što su političari bez časti, nego zato što mi nismo narod koji bi to promijenio.

Mi smo narod kratke memorije.
Narod koji svaku nepravdu pretvori u vic, svaku sramotu u “povijesnu nužnost”, a svaku priliku za promjenu u Facebook-raspravu koja traje dok ne dođe sljedeća utakmica.
Kod nas promjena uvijek stane na tipkovnici.

Sjećam se vremena kad su me saborske rasprave zabavljale.
Bilo je smiješno slušati zastupnike kako se prepiru čiji je tata bio ustaša, a čiji partizan – kao da se Drugi svjetski rat vodi svake srijede u Saboru.
Danas to više nije smiješno. To je državna liturgija, ritual kojim se svaka stvarna tema gura pod tepih.
Pobjednici povijesti proglašeni su zločincima, gubitnici uzdignuti u svetinje – sve naopako, ali uredno upakirano u domoljubne parole i zaborav.

Iz sabornice više ne dopiru glasovi razuma ni prijedlozi koji bi mogli promijeniti život običnog čovjeka.
Nitko ne govori o tome kako zadržati mlade, kako pokrenuti gospodarstvo, kako izgraditi stanove ili povući europski novac.
Političare to ne zanima. Oni su zauzeti važnijim stvarima – preimenovanjem ulica, traženjem “pravih Hrvata” i vječnim dokazivanjem tko voli domovinu više.
Kao da će nova ploča na fasadi nekome donijeti bolji život ili ispuniti praznu trgovinu.

Ali najveća tragedija nije u njima.
Najveća tragedija je u nama.
U toj kolektivnoj šutnji, u kukavičkom pristanku da budemo promatrači vlastitog propadanja.
U tome što s ponosom govorimo “svi su oni isti”, ne shvaćajući da je ta rečenica naš moralni bankrot.
Kad svi postanu isti – znači da smo i mi postali isti.

Zato pitanje više nije “kada će doći netko bolji”, nego – jesmo li mi sposobni postati bolji narod?
Jer neće proći godine dok se pojavi netko tko će nas spasiti.
Proći će stoljeća dok se ne rodi generacija koja će prestati tražiti spas izvana i pogledati se u ogledalo.

Jer ono što danas imamo – tu mješavinu rezignacije, cinizma i komotne gluposti – to nije narod.
To je publika koja već trideset godina plješće vlastitom porazu i još vjeruje da time “ispravlja povijesne nepravde”.

A budućnost?
Budućnost ne postoji u svijesti naroda koji živi u prošlosti i uvjerava se da to zove – ponosom.

“Narod koji ne traži istinu, uvijek nađe opravdanje.”