Jutros, u razgovoru s jednim gostom, čuo sam kako će tvrtka u kojoj radi uskoro biti prodana strancima. Rekao je to mirno, gotovo rezignirano, kao da govori o vremenskoj prognozi.

Zaposlen je u njoj 28 godina. Kaže da su je početkom devedesetih privatizirali radnici – svatko je imao svoj mali udio, a direktor je tada kupio 25% dionica. Tvrtka je poslovala dobro, ljudi su bili zadovoljni. No s godinama, direktor je otkupljivao dionice od kolega koji su odlazili u mirovinu i sada, kao većinski vlasnik, odlučio je – prodati. Strancima.

Njegova budućnost danas je neizvjesna, jer, kako kaže, slične su tvrtke nakon preuzimanja ubrzo propale ili su ugašene.

I dok je govorio, u meni se pojavila misao koja me zatekla svojom jednostavnošću:
zašto se ja, koji sam rođen u socijalizmu, još uvijek ne mogu pomiriti s tim da tvornice više nisu naše?
Zašto me i danas, trideset godina kasnije, pomalo zaboli kad čujem da se nešto „naše“ prodaje, kao da je netko odnio komad obiteljske baštine?

U djetinjstvu su nas učili da su škole, parkovi, ceste, javne ustanove, pa i tvornice – zajedničke.
Da sve to pripada svima nama.
Naravno, danas znamo da ta zajedničkost nije uvijek bila stvarna – bilo je i privilegija, i partijske samovolje, i politike.
Ali ono što je tada postojalo, i što je teško iščupati iz nas, jest osjećaj pripadnosti.

Onaj tihi, gotovo instinktivni osjećaj da društvo ima neku zajedničku dušu.

U kapitalizmu, duša je zamijenjena vlasničkim listom.
Danas točno znamo što je naše – i još točnije, što nije.
Znamo tko ima papire, tko dionice, tko off-shore račun.
Znamo da je tuđe ono što se ne može dotaknuti bez dozvole i da je „javno dobro“ često samo ono što nitko zapravo ne čuva.

Zanimljivo, prijelaz iz zajedničkog u privatno dogodio se brže nego što su se ljudi iznutra promijenili.
Još uvijek reagiramo kad vidimo polomljenu klupu u parku – jer park je „naš“.
Ali kad čujemo da se prodaje tvornica u kojoj je radilo pola grada, samo slegnemo ramenima – jer tvornica „nije naša“.

To je možda i najbolja definicija tranzicije:
društvo koje se naučilo ne reagirati.

Mi, koji smo rođeni u socijalizmu, ne tugujemo za sustavom, nego za smislom zajedničkog dobra.
Za onim osjećajem da postoji nešto iznad interesa pojedinca – nešto što povezuje susjede, radnike, prolaznike.

U kapitalizmu, zajedničko dobro spominje se samo kad treba opravdati privatni interes.
Ne trebamo povratak socijalizmu – taj vlak je odavno prošao, i to s praznim vagonima.
Ali možda nam treba povratak moralnom smislu zajedništva.

Onom jednostavnom osjećaju da, ako je nešto u našem gradu, ako je od zajedničkog interesa, onda je barem simbolički – i naše.
Da ne moramo imati dionice da bismo imali pravo brinuti se.

Jer društvo koje se još uvijek uzruja kad vidi da netko kida klupu u parku, a šuti kad netko rasprodaje tvornice, poslovne prostore ili uzurpira zajedničke prostore, zapravo nije izgubilo razum – izgubilo je ravnotežu između srca i vlasničkog lista.

No, još uvijek nije kasno.
Još uvijek možemo obnoviti ideju da zajedničko nije relikt prošlosti, nego temelj budućnosti.
Da briga za zajedničko nije nostalgija, nego znak zrelosti.
Da grad, država, zajednica – nisu tuđe tvrtke, nego naše ogledalo.

Kad bismo ponovno naučili osjećati da nešto „naše“ ima vrijednost i bez tržišne cijene – možda bismo otkrili da zajedništvo nije ideologija, nego oblik ljubavi.
A ljubav, za razliku od dionica – nikad ne gubi na vrijednosti.