Jutros, dok sam otvarao pansion i dijelio prve kave gostima, izađem na ulicu da udahnem malo jutarnje svježine. Naiđem na starijeg gospodina iz susjedstva. Znam ga godinama.

– Dobro jutro, kako ste? – upitam ga usputno.

Zastane, duboko uzdahne pa kaže:
– Da nisam otišao u prijevremenu mirovinu, danas bi mi bilo lijepo…

– A zašto ste onda otišli? – pitam, sada već znatiželjno.

– Imao sam šefa koji me godinama maltretirao. Kad više nisam mogao izdržati, mogao sam birati: dati otkaz ili otići u prijevremenu mirovinu. I eto, mirovina je mala, ali… nema veze – slegne ramenima. – O mrtvima sve najbolje – doda tiho, gotovo pomireno. I odšeta niz ulicu.

Tijekom jutra, dok sam dijelio doručke, ta rečenica mi se stalno vraćala: “O mrtvima sve najbolje.” Zašto je to toliko ukorijenjeno u našem narodu – i ne samo našem?

Možda zato što se mrtvi više ne mogu braniti.
Možda zato što vjerujemo da ih čeka viši, božanski sud.
Možda zato što naš europski, katolički mentalitet nalaže da u smrti prestaje svaka zemaljska borba.
Možda zato što postoji nada da će barem u smrti čovjek pronaći mir – ako mu ga već nismo dopustili za života.

Ali onda me pogodi brutalna suprotnost te izreke i stvarnosti koja nas okružuje.

Eksplodira mi u glavi slika onoga što radi bivši ministar obrane Mario Banožić – čovjek koji je svojim manevrom u magli, prelaskom na suprotnu stranu ceste prilikom pretjecanja, izazvao sudar u kojem je poginuo nedužan čovjek. I koji sada, pred sudom, pokušava svoju odgovornost zamagliti tako što optužuje mrtvog da je bio pijan – čovjeka koji se više ne može braniti.

To više nije pravna obrana. To je moralno dno.

U društvu koje je već postalo imuno na korupciju, umorno od političkog cinizma i zatrovano normalizacijom laži, ovakav potez nosi razornu poruku: nije važno što si učinio, važno je kako to prezentiraš. Istina postaje stvar strategije, a pravda PR kampanja.

I umjesto da kao društvo dignemo glas – prečesto šutimo.
Zato što smo naučeni šutjeti. Zato što nas se godinama uvjerava da istina ima svoju cijenu, a pravda – svoju verziju.

Pritom paradoks ne može biti očitiji. Kad se spomenu zločini ustaša, četnika, partizana ili ratnih 90-ih, društvene mreže gore, mediji se zapale, svi imaju stav – i svi viču o pravu, pravdi i kazni. Deklarativno, svi smo tada moralno nepokolebljivi. No, kad se zločin dogodi danas – pred našim očima, u miru, pod punom demokracijom – nastupi zapanjujuća tišina.

Zašto?

Zašto kolektivno vrištimo o pravdi koju nismo doživjeli prije 80 ili 30 godina, a šutimo o nepravdi koja nam se upravo sada događa pod nosom? Zar je lakše biti pravedan unatrag nego sada, ovdje i odmah?

U katoličkoj kulturi, u kojoj se svi rado pozivamo na “duhovne vrijednosti”, ovakvo ponašanje nije samo licemjerno – nego i bogohulno. Jer onaj koji nosi odgovornost, osobito kao ministar, mora je nositi i kad je teško, i kad boli, i kad znači priznati vlastitu pogrešku.

Banožić to nije učinio.

Umjesto pokajanja i suosjećanja s obitelji poginulog, on drsko izjavljuje: “Nisam kriv, ne osjećam se krivim za tu smrt koja mi se stavlja na teret.” Optužuje mrtvog čovjeka, svaljuje krivnju na onoga tko više ne može odgovoriti.

To nije čin obrane. To je čin moralne kukavičluka. To nije služenje zakonu. To je upravljanje manipulacijom.

Ako to dopustimo – opet – onda nismo samo nijemi promatrači. Onda postajemo suučesnici.

Ne u konkretnoj nesreći, već u sustavu u kojem dužnost više ne znači služenje narodu, nego zaštitu vlastite kože. Sustavu u kojem se mrtvi optužuju, a živi peru ruke. Sustavu u kojem narod šuti, s pogledom u pod i džepovima sve praznijima.

“O mrtvima sve najbolje?” Možda je krajnje vrijeme da počnemo govoriti i o živima – iskreno, odgovorno i bez straha.

Jer čak i kad bi pokojnik bio pijan, čak i da su svi detalji koje ministar iznosi točni – jedno ostaje neporecivo: prema navodima policije i medija, ministar je prešao na suprotnu stranu kolnika dok je pretjecao u magli. Poginuli je bio na svojoj strani ceste. I bio pijan ili trijezan, ponosan ili tužan – nije vozio u krivom smjeru.

Ministar ga je usmrtio – činjenicom, odlukom, činom.

A ako mi to zaboravimo, ako okrećemo glavu – tko će sutra govoriti za nas, kad nas više ne bude?