U zemlji u kojoj politička retorika često služi kao zamjena za odgovornost, otrovne izjave postaju valuta koja se prečesto razmjenjuje bez posljedica. Najnoviji primjer tog moralnog sunovrata stigao, ako sam dobro prepoznao lokaciju s Markova trga.

Saborski zastupnik Domovinskog pokreta, poznat po tome da javno vrijeđa premijera, a potom sve to pred kamerama poriče bez imalo stida, izjavio je da je Marijan Pavliček „srpski gradonačelnik Vukovara“. Jer, navodno, za njega su „glasali Srbi“.

Ova rečenica nije samo politički otrov. Ona je neljudska, opasna i duboko sramotna. Ne zato što netko misli da Srbi u Vukovaru ne bi trebali glasati – to se više i ne skriva – nego zato što se biračka volja građana proglašava nelegitimnom ako dolazi od „krive“ etničke skupine.
Ako ste Srbin, vaš glas je kontaminiran. Ako se netko izabere vašim glasovima, on je – po toj logici – automatski izdajnik. Srpski gradonačelnik.

Ova izjava nije udarac Pavličeku – ona je udarac Vukovaru. Gradu koji se godinama pokušava izvući iz rovova prošlosti, dok mu ovakvi saborski jurišnici ponovno kopaju rovove oko svake škole, svakog kvarta i svakog glasačkog mjesta.
Ovdje se ne govori o Marijanu Pavličeku. Ovdje se pokušava poručiti: ako niste “naši”, nemate pravo odlučivati. Ni sudjelovati. Ni pripadati.

Zamislite logiku iza toga: da je Pavličeka izabrala samo „hrvatska krv“, bio bi legitimni gradonačelnik. Ali ako su i građani srpske nacionalnosti iskoristili svoje Ustavom zajamčeno pravo – on više nije gradonačelnik, nego „srpski“.
Što je iduće? Da se izbroje krvna zrnca birača pa da se rezultati izbora kalibriraju po omjeru?

Srbi koji su dali glas Marijanu Pavličeku su ravnopravni građani Republike Hrvatske. Oni ovdje žive, rade, plaćaju poreze i jednako s ostalima sudjeluju u punjenju državnog proračuna – iz kojeg i saborski zastupnici primaju svoje nimalo skromne plaće.
Ako ćemo se voditi kriterijem „tko te birao“, pitam se što bi isti taj saborski zastupnik rekao kada bi mu premijer predložio da mu se plaća umanji za onaj postotak u kojem proračun pune građani srpske nacionalnosti?
Ne sumnjam da bi se retorika promijenila – u sekundi.

Ironija je da se baš ta izjava, u svojoj suštini, obračunava s temeljem demokracije: jednakim pravom glasa. Birači u Vukovaru – svi – birali su između ponuđenih kandidata. Nisu birali po nacionalnosti, već po programu, dojmu, ideologiji – ili jednostavno iz bunta.
U konačnici, većinu je dobio Marijan Pavliček. Srbi su ga, dakle, podržali – ili barem neki od njih. I što onda?

Hoćemo li sada i Zorana Milanovića prozvati „srpskim predsjednikom“ jer je u dijelu većinski srpskih sredina imao više glasova nego Dragan Primorac?

Ova vrsta retorike nije samo duboko nemoralna – ona je politički pogubna.
Ona cijepa društvo po linijama koje nas vode ravno u ’91., ali ovaj put bez tenkova – samo s mikrofonima i saborskim mandatima.
Ova rečenica nije gaf – ona je ogledalo jedne politike koja se hrani podjelama jer bez njih ne zna preživjeti.

Na kraju, ono što je možda najtragičnije: ova izjava dolazi iz Domovinskog pokreta – stranke koja se voli zaklinjati u domoljublje, ali očito ima problem s pojmom „građanin“.
Domoljublje bez poštovanja prema vlastitom narodu – svim njegovim građanima – nije ništa drugo nego parole na plastificiranim zastavicama.

Vukovar ne treba „hrvatskog“ ni „srpskog“ gradonačelnika.
Vukovar treba gradonačelnika. Točka.

A zastupnicima koji ovakvim otrovnim rečenicama misle skupiti političke bodove, poruka je jasna:
Vi ste, gospodine, saborski zastupnik.
A ponašate se kao čovjek bez sabora – i bez časti.