U zemlji gdje se političke kampanje vode kao putujući seoski cirkus – s puno galame, jeftinih obećanja i pokoje prijetnje – rijetkost je čuti političara koji kaže: “Neću s njima, igrali su prljavo.”

Još je rjeđe kada to doista i misli.

Marijan Pavliček, novi gradonačelnik Vukovara, napravio je upravo to.

Umjesto da, kako običaj nalaže, nakon izbora posegne za otrcanom parolom “sve radimo u interesu Vukovara”, i pritom zaboravi uvrede, podmetanja i uličnu kupovinu glasova – Pavliček je rekao jasno i bez zadrške: s Domovinskim pokretom – ne ide.

Jer politika, kako kaže, mora imati obraz. A ne samo računicu.

Za grad koji od osamostaljenja služi kao kulisa za nacionalne političke eksperimente, takva odluka nije samo rijetka – nego i važna.

Jer kako da građani vjeruju u demokratske izbore, ako na kraju svi – kao i svaki put do sada – završe u istom čamcu, bez obzira na to tko je s koje strane udarao veslom, i tko je koga pokušao politički potopiti, vrijeđati, sotonizirati ili napadati obitelj?

Pavličekov potez za mene je novost – i pozitivno iznenađenje.

Možda nije politički isplativ.

Lakše bi bilo igrati po starom receptu: “Puj-pik, nitko nije kriv,” funkcije se podijele, direktorska mjesta razmijene, nekretnine kupe po trasama budućih obilaznica i naftovoda, a narod – pa on sve zaboravi čim mu se pred nosom mahne zastavama i domoljubnim parolama.

Ali u ovom ambijentu, Pavličekov “ne” je politički hrabar čin. I pošten.

A to je već dovoljno rijetko da zaslužuje javnu podršku.

Jer onaj tko ne zna reći “ne” kad je najteže – taj ne zna ni zašto je uopće došao na vlast, osim da si podeblja novčanik i politički kapital.

Posebno me, kao upućenog promatrača, obradovala još jedna stvar: vrlo je vjerojatno da je Pavliček pobijedio zahvaljujući solidnom broju glasova HDZ-ovih birača.

I to je zdrava vijest. Jer to znači da nisu svi građani koji podržavaju HDZ puka stranačka mašina koja glasuje bez razmišljanja za svakoga tko nosi stranačku značku.

Ovi izbori pokazali su da i među tzv. “vjernim” biračima ima onih koji znaju razlikovati poštenje od populizma, i dostojanstvo od ulične galame. A to daje nadu.

Ne iznenađuju me ni glasine da je DP spreman na suradnju – od njih smo, nažalost, već vidjeli i veće moralne slomove.

Nitko nikada nije tako žestoko napadao, vrijeđao i sotonizirao aktualnog premijera kao saborski zastupnici Domovinskog pokreta prije parlamentarnih izbora – da bi isti ti, s refleksom đon obraza, predvođeni, gle ironije, obućarskim tehničarom, svega nekoliko dana kasnije javno stali uz njega.

Tom su transformacijom trajno nadmašili sve do danas viđene primjere političkog licemjerja – kako u domaćim, tako i u svjetskim arhivama.

Zato se nadam da će novi vukovarski gradonačelnik ustrajati u svom stavu: “S prljavima ne dijelim vlast.”

Jer to nije samo politička gesta – to je kulturni otklon od dugogodišnje prakse u kojoj je sve bilo dopušteno, dok god je vodilo do fotelje.

Vukovar zaslužuje zdraviju političku budućnost.

A poslovica kaže: ono što je ispravno i pošteno, u pravilu je teže – ali daje daleko bolje rezultate.

U Vukovaru je to – napokon – politička poruka. A ne samo jeftini politički PR.