U svom kapitalnom djelu Bogatstvo naroda, Adam Smith zapisao je da je još davne 1660. godine engleski parlament donio Zakon o žitu, kojim se zabranjivao uvoz stranih proizvoda kada bi oni rušili cijene domaće robe. Bila je to odluka jedne ozbiljne države, svjesne da se nacionalni interesi ne čuvaju deklaracijama, već zakonima koji štite proizvodnju i tržište.

Danas, 365 godina kasnije, u Hrvatskoj – zemlji u kojoj se domaći proizvođači još uvijek nazivaju “seljacima” više s podsmijehom nego poštovanjem – ministar Ante Šušnjar s ponosom najavljuje otvaranje tržišta za stranu robu, i to uz mogućnost da trgovci legalno prodaju ispod nabavne cijene. Kao da se time radi o napretku, a ne o udaru na zadnje ostatke domaće poljoprivrede.

Hrvatska poljoprivredna komora s pravom je reagirala: ova mjera ne štiti potrošača, nego trgovačke lance. To nije potez za stabilnost tržišta, već otvorena agresija na OPG-ove, male prerađivače i cijeli sektor koji se već godinama bori protiv dampinškog uvoza. U zemlji s poljoprivrednim deficitom većim od 2,5 milijarde eura, ministar gura mjere koje će ga dodatno produbiti. Ako to nije apsurd, onda je cinizam.

Posebnu težinu ovoj politici daje i činjenica da je upravo Domovinski pokret, ulaskom u vladajuću koaliciju, izričito isticao prehrambenu samodostatnost kao strateški cilj. Građanima su obećavali zaštitu domaće proizvodnje, revitalizaciju sela i borbu protiv pretjeranog uvoza. Danas, nekoliko mjeseci kasnije, jedan od njihovih ministara — umjesto da brani hrvatskog proizvođača — zakonski osigurava prednost stranom proizvodu.

Ministar očito vjeruje da će tržište sve riješiti. Ne vjeruje u potrebnu državnu intervenciju, ni u mehanizme zaštite kakvi postoje diljem EU. Ne vidi da bez strateške proizvodnje hrane nema suverenosti, niti je očito svjestan da slobodno tržište ne znači otvoreni lov na slabijeg.

U ovoj zemlji se, iz godine u godinu, deklarativno govori o brizi za selo, dok se istovremeno zakonski potpisuje njegova likvidacija. I dok Englezi još u 17. stoljeću razumiju što znači štititi domaću robu – mi to u 21. stoljeću još uvijek nismo naučili. Ili ne želimo naučiti.

Jer u Hrvatskoj, za razliku od Engleske, trgovac piše zakon, a proizvođač plaća račun.

Možda bi, na kraju krajeva, bilo korisnije da ministrova supruga — umjesto što mu kod kuće peče jeftine krafne kojima se on pred kamerama hvali kao receptom za siromašne — jednom za promjenu pokloni knjigu. Na primjer, mogla bi mu pokloniti Bogatstvo naroda Adama Smitha. Možda bi ministar tada manje jeo, a više naučio kako se jedan narod vodi.