Ovo je rečenica iz razgovora s Katarinom Marjanović koja je sa svojim ocem Stjepanom napisala i uredila impresivnu monografiju u davorskom nogometnom klubu. Razgovor s njom otkriva nam kako je to uspjela.

-„Pisati nogometnu monografiju prilično je teško. Pisati davorsku nogometnu monografiju kudikamo je teže.” S tim riječima ste uveli čitatelje u monografiju „NK POSAVAC 50 godina”. Možete li čitateljima koji ju nisu imali u ruci ukratko reći što ste pritom mislili

-Davor je mjesto sa snažnim karakterom. O bilo čemu davorskome jednostavno je nemoguće pisati bez implementacije specifičnoga davorskog duha, a to nemaju sva mjesta. Mnogi koji dođu u Davor maštaju o povratku. Znam, znam, sad bi svatko tko nikada nije bio u Davoru pomislio da to svatko kaže za svoje mjesto. Ali, recimo, kažu mi da čak i Vatreni koji su bili na proslavi 50. godišnjice Posavca već smišljaju razlog za povratak i govore da je „ona čorba” bila odlična. Misle pritom na čobanac koji su ovdje jeli. S obzirom na to što su sve ti ljudi prošli, kakva su mjesta posjetili u svojim karijerama i kakva su jela kušali, mislim da ipak nešto znači to što se žele vratiti baš u Davor i na „onu čorbu”. Davor je specifičan i nekad je to dobro, nekad je manje dobro, ali očigledno ima „ono nešto”. Pogotovo ako imate sreću da vas Davorci vole, pa vas ugoste onako kako samo oni to znaju. Malo tko nakon toga ostane imun na maštanje o povratku.-Monografija je promovirana, ali sa značajnim pisanim sadržajem, dakle, tvojim izravnim doprinosom. Koliko ti je trebalo da prikupiš građu i napišeš knjigu koja ima ambicije ozbiljnog povijesnog, zavičajnog i športskog štiva

-Za prikupljanje informacija bio je u potpunosti zadužen moj tata i da nije tako, u ovaj posao vjerojatno ne bih ulazila, baš zato što sam svjesna koliku odgovornost pisanje povijesti sa sobom nosi. On je prikupio više-manje svaku činjenicu koju ćete pronaći u knjizi, tako da sam po tome pitanju bila potpuno bezbrižna. On je osoba koja je 15 godina u najintenzivnijem mogućem smislu bila dio te priče, a u opuštenijoj varijanti je i danas. Ujedno je osoba kojoj potpuno vjerujem kada je riječ o nepristranosti i o točnosti podataka, a to je iznimno važno za monografiju. Svake večeri nazvali bismo se mobitelima i on bi mi diktirao podatke, a ja bih ih zapisivala i kasnije od njih gradila priču. Radili smo tako gotovo dvije godine, a količina razgovora koje je on obavio prikupljajući informacije tolika je da se ovom prilikom i ja ispričavam svima onima kojima je mobitel zvonio češće nego što su očekivali. Što bi se reklo: Nemojte što zamjeriti! Kada sam te iste podatke slagala u priču, imala sam ideju da ovo ne bude knjiga koju će svi samo brzinski prelistati u potrazi za fotografijama. Htjela sam da ovo bude knjiga koju će Davorci s užitkom čitati. Mislim da smo u tome i uspjeli jer čini mi se po prvim dojmovima da će nam mnogi članovi Posavca biti zahvalni što će im ljepše polovice nakon čitanja ove knjige vjerojatno dopustiti da nedjeljom ipak malo duže ostanu na stadionu.

-Zanimljivo je da se u jednoj maloj općini nađe i novca i razumijevanja za jedno takvo izdanje koje se čini prilično ozbiljnim, pa i luksuzno opremljenim

-Ponajprije bih htjela pohvaliti članove Posavca. Moram priznati da sam očekivala da će njima to biti pomalo neshvatljivo jer ovo je skup projekt. No ideja je zaživjela odmah. A kada su shvatili koliko smo se posvetili tome i koliko će ovo zaista biti omaž svim dosadašnjim klupskim članovima, mislim da su potpuno odahnuli. Iskoristit ću priliku pohvaliti ih oko još jedne stvari, a ta je što ni u jednome trenutku nisam osjetila nijedan skeptičan pogled jer sam žena koja, eto, sada najednom piše o nogometu. U svakome trenutku dobila sam puno poštovanje, potpuno povjerenje i odriješene ruke. Hvala im na tome, posebice članovima uprave. Složit ćemo se vjerojatno da nam ne pada na pamet nijedan klub koji na koricama svoje monografije ima žensko ime. Posavac je u mnogočemu bio preteča na našem području, a mislim da je ovim potezom nadmašio čak i sebe.

-Tko je sve pomogao da knjiga NK Posavcu izađe na svjetlo dana u profesionalnom i materijalnom smislu

-Imala sam viziju kakav izgled knjige želim iznutra, a to je zaokružio grafički dizajner Matija Zelić. Knjigu je otisnula tiskara Comgraf iz Umaga u vlasništvu Zvonimira Zelića, koji je na moje pohvale odgovorio kako mu je jedan njegov davni suradnik iz Beograda uvijek govorio: „Ajde, Zele, da to uradimo svetski!” i to mu je, srećom, postao moto. Tako je i ova knjiga napravljena svjetski i hvala mu na tome. Knjigu sam uredila i lektorirala ja, i to u nadi da se neće ostvariti ona: U postolara najgore cipele. U materijalnome smislu priču su podržali brojni donatori, a među njima i mnogi davorski poduzetnici. Osim što nam je bilo iznimno važno da knjiga bude što kvalitetnija, jednako važno bilo nam je da ovaj projekt financijski bude što uspješniji i da gotovo sav iznos bude pokriven donacijama. Ako ću biti poštena, a hoću, moram opet istaknuti svojega tatu, koji se najviše aktivirao po tome pitanju. Kao što možete zaključiti, ja sam u ovome projektu bila kreativac, a on logističar. Naposljetku nas je podržao i načelnik Ćuro Anđelković, a osim što je Općina Davor donirala dio iznosa, načelnik je i svojevoljno pronašao nekoliko donatora. Hvala mu na tome, a još jednom velika hvala i svima ostalima koji su svojim donacijama podržali i prepoznali ovakvu vrstu očuvanja davorske nogometne povijesti.

-Bila si novinar, radila za velike hrvatske redakcije, a danas radiš kao izdavačica i književnica. Je li to ”posao s predumišljajem, da ti ostane dovoljno vremena, možda, i za kakvu novu knjigu

Eh, da sam išta radila s predumišljajem, gdje bi mi danas bio kraj. Predumišljaj i ja često smo na vi, što, naravno, nije uvijek nužno dobra stvar. Negdje pri kraju srednje škole shvatila sam da želim pisati i jednostavno sam krenula u tome smjeru, bez nekih kalkulacija. Upisala sam studij hrvatskoga jezika i književnosti na zagrebačkome Filozofskom fakultetu, a onda sam shvatila da mi nitko neće dati priliku za pisanje samo zato što ja smatram da mi je treba dati. Stoga sam počela volontirati pišući kolumne na portalima. Paralelno sam okupljala čitatelje na društvenim mrežama na kojima sam dijelila svoje misli, a s godinama je ta brojka rasla. U međuvremenu su počele pristizati plaćene suradnje, stigla je i diploma, a taj moj princip svidio se i pojedinim brendovima i marketinškim agencijama, pa mi i oni katkad ponude neke lijepe suradnje. Tako da meni do sada i nije bio cilj pronaći negdje usput vremena za knjige, meni je cilj bio upravo pisati knjige.

-Što je presudilo da ti novinarstvo postane sekundarno zanimanje Je li ti danas žao što nisi ostala primarno novinarka

-Nikada nisam htjela biti novinarka. Htjela sam pisati, ali s potpunom slobodom i neopterećenošću svim onim što novinarstvo često sa sobom donosi. Zato sam tijekom fakulteta pisala kolumne, a kasnije su one prerasle u knjige i to je put kojim sam od samoga početka htjela ići. U klasičnome novinarstvu bila sam jako kratko, odnosno do trenutka u kojemu sam shvatila da je sloboda ondje jako ograničena. Ja sam uvijek htjela pisati onako kako želim; ne zato što ja to znam najbolje, nego zato što sam to ja. A ako mi netko drugi diktira što trebam napisati, onda je to taj netko drugi i onda to više nisam ja, a to nije bila poanta. Uvijek sam otvorena za eventualne suradnje na području novinarstva u kojima imam pravo na svoje uvjete i na svoj glas, ali to nikada nije bilo ono čime se primarno želim baviti, a ni ono zbog čega sam počela pisati.

-Vaš otac Stjepan je koautor monografije. Vjerujemo da je njegov doprinos njenom izdavanju vrlo veliki.

-Njegov doprinos toliki je da ove knjige bez njega danas zasigurno ne bi bilo. Nekoliko puta imali smo „raspravu” o tome tko je više zaslužan za to što je ova knjiga ispala ovakva kakva je: on tvrdi da sam ja više zaslužna, a ja tvrdim da je on. Dobro je dok svatko ne tvrdi za samoga sebe, to bi bilo baš nezgodno. Još uvijek se nismo dogovorili, a u konačnici se takve rasprave ne trebaju ni voditi, važnije je to što smo ispali odličan tim, a tim smo bili s razlogom. On je već godinama znao da će Posavac jednoga dana imati ovakvu knjigu. Jedino nije znao s kim će tu istu knjigu napisati, a život je zanimljiv igrač, pa mu je baš pred okruglu godišnjicu stavio pisca u njegovu vlastitu kuću. Ima ona izreka koja kaže: Pazi što želiš jer moglo bi ti se i ostvariti; a on je, izgleda, eto, majstor u tome. Sad kad vidimo kako mu to dobro ide, morat ćemo sjesti i ozbiljno porazgovarati o njegovim budućim željama. :)