Između epoha, ideologija i savjesti

Postoje biografije koje povijest nosi poput uredno složene kronologije: datumi, službe, nagrade i smrt. A postoje i životi koji nalikuju na granicu. Granicu između epoha, ideologija i savjesti. Život Svetozar Rittig pripada ovoj drugoj vrsti. U njemu su se susreli oltar i politika, austro-ugarsko carstvo i socijalistička Jugoslavija, stari građanski Zagreb i partizanske šume. Malo je ljudi u hrvatskoj povijesti koji su toliko puta promijenili povijesnu pozornicu, a da su cijelo vrijeme tvrdoglavo ostali isti – uvjereni da politika mora imati moral, a vjera društvenu odgovornost.

Rodio se 6. travnja 1873. u Slavonski Brod, tadašnjem pograničnom gradu velikog carstva, u vremenu kada su granice bile više administrativne nego kulturne. Grad na Savi bio je prostor gdje su se miješali jezici i identiteti: njemački činovnici, hrvatski trgovci, vojnici iz raznih krajeva Monarhije. I samo njegovo ime odražavalo je takav svijet. Prezime Rittig upućivalo je na njemačko podrijetlo obitelji, dok je ime Svetozar nosilo snažan slavenski prizvuk. U tom spoju kultura nije bilo ničega neobičnog za kraj 19. stoljeća, ali će kasnije upravo takve biografije postati simbol složenosti srednjoeuropskog prostora.

Put svećenika i intelektualca

Kao mladić krenuo je putem koji je tada bio jedan od rijetkih otvorenih putova obrazovanja i društvenog uspona – putem svećeništva. Studirao je teologiju u Sarajevu i Đakovu, a potom i u Beču, gdje je završio elitni teološki institut Augustineum. U Beču je upoznao širi europski svijet ideja, ali i političke rasprave koje su prožimale tadašnje intelektualne krugove. Za razliku od mnogih svećenika koji su svoj poziv vidjeli prije svega u pastoralnom radu, Rittig je od početka osjećao da Crkva mora biti prisutna i u društvenim pitanjima. To uvjerenje oblikovalo ga je jednako snažno kao i teološka naobrazba.

Početkom 20. stoljeća dolazi u Zagreb, grad koji je u to vrijeme bio političko i kulturno središte Hrvatske. Ondje se brzo uključuje u intelektualni život. Predavao je crkvenu povijest, pisao znanstvene i publicističke tekstove i sudjelovao u javnim raspravama o identitetu i politici. Bio je čovjek široke kulture: govorio je više jezika, pratio književnost i umjetnost, a u njegovu stanu na Gornjem gradu okupljali su se profesori, književnici i političari. Godine 1917. postaje župnik crkve sv. Marka, jedne od najuglednijih zagrebačkih župa, smještene na samom političkom srcu grada. Nedaleko od te crkve nalazio se Hrvatski sabor, pa su se u tom prostoru religija i politika gotovo svakodnevno susretale.

Svećenik u politici

Rittig je bio svećenik koji se nije bojao politike. Sudjelovao je u javnom životu i povremeno djelovao u parlamentarnim institucijama. Bio je blizak idejama koje su promicale suradnju južnoslavenskih naroda i kulturno povezivanje prostora koji su stoljećima živjeli pod različitim državama. U tim uvjerenjima vidio je nastavak ideja biskupa Josip Juraj Strossmayer, čija je vizija kulturnog i političkog zajedništva Slavena snažno utjecala na hrvatske intelektualce tog vremena. Rittig je vjerovao da je moguće spojiti nacionalni identitet s nadnacionalnom solidarnošću, a vjeru s modernim društvom. Ta uvjerenja kasnije će ga odvesti u smjeru koji nitko od njegovih kolega nije mogao predvidjeti.

Bijeg iz Zagreba i odlazak u partizane

Kada je 1941. nastala Nezavisna Država Hrvatska, politička i moralna situacija u zemlji postala je dramatična. Rittig nije skrivao svoje neslaganje s režimom koji je vodio Ante Pavelić. Već ranije bio je kritičan prema radikalnom nacionalizmu i političkom ekstremizmu, a događaji rata dodatno su produbili njegovu zabrinutost. U takvom ozračju postalo je jasno da ni on sam nije siguran. U lipnju 1941. napustio je Zagreb i otišao na područje pod talijanskom okupacijom, najprije u Novi Vinodolski, a potom u Selce. Ondje je proveo dvije godine u svojevrsnom izgnanstvu, prateći razvoj rata i razmišljajući o tome kakvu ulogu svećenik može imati u vremenu kada država i ideologija traže potpunu lojalnost.

U jesen 1943., nakon kapitulacije Italije, donio je odluku koja će ga učiniti jedinstvenom figurom u hrvatskoj povijesti. Sa sedamdeset godina napustio je relativnu sigurnost obale i pridružio se partizanskom pokretu. U partizanskim jedinicama na Baniji i Kordunu pojavio se stariji katolički svećenik u tamnoj reverendi, čovjek koji je do jučer bio župnik u zagrebačkoj crkvi sv. Marka. Ubrzo postaje član vodstva ZAVNOH, političkog tijela koje je predstavljalo hrvatski antifašistički pokret. Njegova uloga bila je posebna: trebao je biti most između partizana i vjerskih krugova, dokaz da borba protiv fašizma nije nužno suprotna religiji.

Most između Crkve i nove države

U partizanskim šumama Rittig je postao simbol neobičnog saveza. Držao je mise, razgovarao s borcima i nastojao uvjeriti druge svećenike da podrže antifašistički pokret. Bio je stariji od većine ljudi oko sebe i pripadao je potpuno drukčijem društvenom svijetu, ali je ipak pokušavao pronaći zajednički jezik s revolucionarima. Promatrači tog vremena često su primjećivali da je svojim držanjem i obrazovanjem unosio građanski ton u ratni pokret koji je bio obilježen disciplinom i ideološkom žestinom.

Nakon završetka rata Rittig ulazi u politički život nove države. U vladi socijalističke Hrvatske postaje ministar bez lisnice i predsjednik komisije koja se bavila odnosima između države i vjerskih zajednica. Njegova prisutnost u vlasti trebala je pokazati da nova država nije neprijatelj religije. No stvarnost je bila složenija. Odnosi između komunističkog režima i Katoličke crkve ubrzo su se zaoštrili, a Rittig se našao u nezahvalnom položaju. Komunistička vlast koristila ga je kao simbol tolerantnosti, dok su mnogi u crkvenim krugovima na njega gledali s nepovjerenjem zbog suradnje s režimom.

Kontroverzna ostavština

Upravo zbog toga Rittig ostaje jedna od najkontroverznijih osoba hrvatske povijesti dvadesetog stoljeća. Za jedne je bio hrabar svećenik koji je u ratnom vremenu stao na stranu antifašizma i pokušao spriječiti potpuni raskol između Crkve i modernog društva. Za druge je bio čovjek koji je previše vjerovao političkim projektima i nije na vrijeme shvatio da ideologije rijetko imaju strpljenja za moralne dileme.

Umro je 21. srpnja 1961. u Zagrebu, gradu u kojem je proveo najveći dio života. Iza njega je ostao put koji je vodio kroz tri države, dva svjetska rata i nekoliko ideoloških sustava. Svećenik rođen u austro-ugarskom carstvu završio je život kao političar socijalističke republike. Ta biografija sama po sebi govori koliko je burno bilo stoljeće u kojem je živio.

Možda je najtočnije reći da je Svetozar Rittig bio čovjek koji je vjerovao u mostove u vremenu kada su se gradili rovovi. Njegov život pokazuje koliko su takve ideje često krhke, ali i koliko su ponekad potrebne. U ratovima i revolucijama povijest obično pamti generale i vođe. Rijetko pamti ljude koji su pokušavali pomiriti suprotstavljene svjetove. Upravo zbog toga priča o svećeniku koji je prešao liniju fronta i danas ostaje jedna od najneobičnijih epizoda hrvatske povijesti.