Što je najteže u životu časnih sestara i redovnika? Na platformi Quora oni koji žive posvećeni život dali su iznenađujuće iskrene odgovore: najteži dio nisu stroga pravila, tišina ni odricanje — već svakodnevni život uz druge redovnice i redovnike.

„Najizazovnije je živjeti u zajednici“, priznaje sestra Julija. Nije to, kaže, zbog discipline, nego zbog ljudi. Svaki od njih je poseban svemir očekivanja, želja, navika i osobne povijesti. „Ljudi su često teški za razumjeti, teško ih je cijeniti takve kakvi jesu. A baš na to smo pozvane. Učimo gledati mimo razlika i ne suditi.“ Iako zajedništvo može iscrpiti, donosi i ono najbolje: podršku, ljubav, zajednički rad i smisao.

„Najteži dio je blizina onih čiju prošlost ne znaš“

Redovnik Filip ističe kako ga najviše pogađa život uz ljude o čijoj prošlosti ne zna ništa. U samostanu, kaže, prošlost ne nosi težinu — važni su zavjeti, red i zajednički cilj. A neki zavjeti, poput celibata, znaju biti posebno teški.

S vremenom, dodaje, čovjek nauči i nešto drugo: velik dio briga koje ga prate cijeli život zapravo je izvan njegove kontrole.

„Sve mane putuju s nama u samostan“

Sestra Dijana, s više od četrdeset godina redovničkog iskustva, ističe da joj ništa u posvećenom životu nije „najgore“, ali da je zajednica istinski izazov.

„Sve ljudske mane, svi ti nedostaci, sitne dosade — ništa od toga ne nestaje kad uđete u samostan. Moram se sjetiti da sam sama izabrala ovaj život, da su to moje sestre, i da moram živjeti s njima, kao i one sa mnom. Nisam ni ja uvijek cvjetić.“

Kad različite kulture i generacije žive pod istim krovom

Brat Kristofer opisuje kako je u njihovom samostanu istovremeno živjelo nekoliko generacija i kultura: Talijani u sedamdesetima, Eritrejci u pedesetima i Amerikanci u dvadesetima. Razlike su bile goleme — u navikama, ritmu i običajima.

„Zajednica je bila pravi izazov“, kaže. Iako su bili kontemplativni red, istovremeno su vodili župu od 3500 obitelji. „To je težak život.“

Kad posvećeni život nije tvoj put

Ana, koja je samostan napustila prije konačnih zavjeta, svjedoči o drugoj strani:

„Bilo je to izuzetno teško iskustvo.“
Njezin je život godinama bio potpuno usklađen s ritmom zvona, molitve i rada, daleko od svjetovne buke i podražaja. No u tišini i jednostavnosti isplivali su duboki osobni izazovi, ali i određeni neskladi unutar zajednice.

Na kraju je shvatila da to nije život za nju.