Sve dok mi ne budemo imali ozbiljne kampanje u kojima će kandidati nuditi svoje programe za EU izbore mi nećemo imati jasnu sliku čemu taj EU parlament zapravo služi.
Ovako, mi biramo i tamo šaljemo ljude koji mogu sjediti i ništa ne raditi, a bit će dobro plaćeni, smatra Ivan Rimac
Nije prošlo ni dva mjeseca od izborne kampanje tijekom koje su nas uvjeravali da im damo svoje povjerenje i glas kako bi postali zastupnici u Hrvatskom saboru gdje će se onda boriti u naše ime, a sad nas ti isti uvjeravaju da bi za naše dobro ipak bilo bolje da ih pošaljemo u EU parlament. Neki su čak, poput Mostova Marina Miletića, uoči naših nacionalnih parlamentarnih izbora preko društvenih mreža pozivali građane da doniraju novac i tako financiraju njihove osobne, pojedinačne izborne kampanje za zastupničko mjesto u Saboru i sad kada su ga osvojili bez imalo srama iste te građane uvjeravaju da su oni zapravo kao stvoreni za posao u Strasbourgu i Bruxellesu. Odjednom im Zagreb i naš Sabor nisu dovoljno zanimljivi.
Mada, ne dobace li nakon nedjeljnih izbora za EU parlament do željenih Strasbourga i Bruxellesa taj će im isti Sabor u Zagrebu biti i te kako dobar. I isplativ. Ima među kandidatima za EU parlament i onih koji za tamošnjim zastupničkim mjestom u biti ne žude jer im je ono ili presitno i beznačajno za njihove velike međunarodne aspiracije i ambicije ili su se sad na jedvite jade konačno domogli mrvica vlasti ovdje, a kako su oni u svojim strankama ili čak na državnoj razini velike i važne političke face, onda će ovom prilikom poslužiti samo kao mamac za glasove svojim strankama te će u Strasbourg i Bruxelles otići netko koga će oni tamo poslati. Uz ovu rečenicu, čisto kao ilustracija, idu HDZ-ov Andrej Plenković, ujedno i premijer, te Ivan Penava iz Domovinskog pokreta, ujedno i potpredsjednik Sabora.
Imamo sad i posve sulude situacije da su gotovo cijeli netom oformljeni zastupnički klubovi u Saboru na listi za EU parlament. Tako se od 10 zastupnika i zastupnica zastupničkog kluba Možemo! njih čak sedam nalazi na izbornoj listi te stranke za EU parlament. A od Mostovih sedam mušketira u saborskom klubu, njih čak četiri Zagreb bi zamijenilo Strasbourgom i Bruxellesom. Naravno, u potonja dva slučaja to može poći za rukom tek možda po jednom kandidatu ili kandidatkinji iz tih stranaka, ali ove navedene činjenice ipak ostavljaju određeni dojam.
Cifre da ti se zavrti u glavi
I zato se svaki građanin i građanka naše zemlje opravdano mogu zapitati - koliko je zapravo onima koji su se kandidirali i postali zastupnici u našem Saboru uopće stalo do tog mjesta i posla ako se sad žele domoći puuuuuuno unosnije pozicije u EU parlamentu Iako su nas donedavno uvjeravali i nagovarali da im damo glas da osvoje zastupničko mjesto u Saboru, može li se zaključiti kako bi oni zapravo ipak radije u Bruxelles i Strasbourg Može li se sve to smatrati obmanjivanjem i u neku ruku varanjem građana Je li u pozadini većine tih kandidatura za EU parlament i - novac
Naime, u kontekstu života u Hrvatskoj plaće naših zastupnika u Saboru mnogima su samo "sanak pusti", ali kada je riječ o plaćama zastupnika u EU parlementu i svim povlasticama i naknadama koje dođu "pride", e, tu se običan čovjek u tim tisućama eura naprosto pogubi. Samo ukratko, svaki EU zastupnik mjesečno zaradi nešto malo više od 7800 eura neto. Tu je svakog mjeseca i naknada za opće troškove od skoro pet tisuća eura za koju se, što bi se reklo, gotovo pa nikome ne moraju polagati računi. A kad je tako, zna se gdje takav novac u konačnici onda može završiti. Kao da ona već navedena mjesečna zastupnička plaća od vrtoglavih 7800 eura nije dovoljna, svaki dan bivstvovanja u EU parlamentu nosi i dodatnih 350 eura dnevnice koju se, k tome, ostvaruje na prilično rastezljiv način. Troškovi prijevoza ne podliježu toj rastezljivosti. Oni su zasebna kategorija. I ono što su EU zastupnici potrošili na prijevoz, o čemu ipak postoje neka ograničenja, vraća im se. Ima tu još nekih vrlo ugodnih i izdašnih benefita i za vrijeme trajanja mandata i nakon što oni isteknu, ali da vam se zavrti u glavi već je i ovo dosta.
Financijsko zbrinjavanje
I ako se za naših 12 zastupnika u EU parlamentu natječe čak 300 kandidata, među kojima su i oni koji su si već osigurali mjesto u našem Saboru, ali bi bez problema laka srca odlepršali i dalje od Zagreba, onda se sasvim logično zapitati - je li za određeni dio njih pozicija u Strasbourgu i Bruxellesu primamljiva prvenstveno zbog novca A ipak, ne dočepaju li se europskih parlamentarnih klupa i tih vrtoglavih iznosa, bit će im onda sasvim dobra i ova hrvatska parlamentarno-financijska inačica.
- To što su na listama za EU izbore i čelnici stranaka pa i sam premijer, koji zapravo nisu pravi kandidati, nije ništa novo. To smo već vidjeli i na našim parlamentarnim izborima kada su na izbornim stranačkim listama bili župani i gradonačelnici, poput Matije Posavca i Tomislava Tomaševića, za koje znamo da ne mogu paralelno obavljati dvije dužnosti te da se tih izvršnih funkcija neće odreći zbog mjesta u Saboru. I sad nisam sigurna da mnogi od onih koji se i nalaze na listama za EU izbore uopće žele ići tamo. Oni su na tim listama iz nekih drugih razloga. Recimo, u slučaju predsjednika Vlade Andreja Plenkovića motiv je jasan. Sjetimo se posljednjih EU izbora kada je listu HDZ-a predvodio Karlo Ressler pa je ta lista dobila puno manje glasova. Ovaj put HDZ i Plenković nisu htjeli riskirati pa su se odlučili da im listu nosi njihov najjači kandidat. Ni manje ni više nego sam premijer. Naravno, ljude poput njega ili recimo čelnika Domovinskog pokreta Ivana Penave ta pozicija ne zanima, ali svi mi dobro znamo tko su zapravo pravi kandidati na EU izborima. To je posve razvidno. Čim vidite kandidacijsku listu odmah vam je jasno tko stvarno želi ići u Strasbourg i Bruxelles. Plenković i Penava izborne liste nose samo zbog bolje i veće vidljivosti, što onda može donijeti i više glasova. Evo, i Sandra Benčić je iz istih razloga jako aktivna u kampanji za EU izbore mada uopće nije na listi, ali njen angažman podiže vidljivost drugih stranačkih kandidata. A listu SDP-a ne predvodi šef te stranke Peđa Grbin, već Biljana Borzan, zato što Borzan ima daleko bolji rejting od Grbina. Da je obrnuto, da je Grbinov rejting velik, onda bi on sam sebe sigurno stavio na prvo mjesto na listi. K tome, Borzan želi ostati u EU parlamentu. Ona se ne bi vratila iz Bruxellesa sve da joj se zajamči da će i bez unutarstranačkih izbora biti predsjednica SDP-a. Političke stranke u najvećoj mjeri ta mjesta na listama za EU izbore daju onima koje želi financijski osigurati. Tako stranke na neki način financijski zbrinjavaju svoje članove. Da se radi o pozicijama koje su mnogima prilično zanimljive pokazuje i to što je u Mostu upravo zbog mjesta na listi za EU izbore i pitanja tko će ići u Bruxelles izbio sukob. Marija Selak Raspudić nije htjela nositi listu da bi onda Marin Miletić otišao u EU parlament - kazala nam je politička analitičarka Ankica Mamić dodajući kako sva ta moguća kombinatorika i sve te pozadine kandidatura za zastupnička mjesta na europskoj razini prosječne birače sigurno zbunjuju jer vide da su motivi za odlazak tamo prilično različiti, a nerijetko i prilično dvojbeni jer se svode na čisto stranačko ili pak osobno koristoljublje.
- I zato je odaziv birača na te izbore izrazito nizak - rezimira Mamić.
Politolog Ivan Rimac najprije se osvrće na činjenicu zašto se i na našim parlamentarnim i na EU izborima pojavljuju uglavnom ista imena.
- U manje od dva mjeseca dvaput zaredom na izbornim listama vidimo gotovo ista imena, a to je pokazatelj da političke stranke nemaju dovoljno kandidata vidljivih glasačima. Zato stranke iste ljude, ista imena koriste i za naše i za EU izbore. Da su se svi oni upregnuli samo za izbore za Sabor, a da onda ne mogu biti i na listi za EU parlament, vjerojatno bismo za EU izbore na listama imali popise anonimusa za koje nitko nikada nije niti čuo. A taj manjak vidljivih kandidata samo pokazuje koliko su stranke aktivne, odnosno neaktivne izvan izbornog razdoblja. I stranke sad kalkuliraju na jedan poseban način, procjenjuju koliko imaju šanse dobiti kandidata koji će ići u EU parlament, a onda ostala mjesta na listi popunjavaju viđenijim stranačkim ljudima koji će dovlačiti glasove. Primjerice, Možemo! računa da bi njihov član Gordan Bosanac mogao biti siguran kandidat za EU parlament, dok su svi ostali na njihovoj listi samo zato da pomognu prikupiti glasove za tog jednog kandidata. No u cijeloj toj priči problem se pojavljuje u nečem drugom. I to pravi problem. Naime, pri izboru za naš Sabor imamo i institut preferencijalnog glasanja birača koje omogućuje da netko u Sabor uđe neovisno na kojem je mjestu na izbornoj listi. I ako se sad taj isti čovjek pojavljuje i na listi za EU parlament postavlja se pitanje - kako to, što je onda s izravno iskazanom voljom birača koji su svojim glasovima upravo tog čovjeka izabrali da ih predstavlja i zastupa u Saboru U tom slučaju politička stranka zanemaruje, ignorira i obezvređuje volju i odluku građana te stranka upravlja i odlučuje tko će biti u EU parlamentu. Ponavljam, stranka to radi mimo iskazane volje građana koja se očituje u broju preferencijalnih glasova kojima su građani nekoga izabrali za nacionalni parlament. U tom slučaju takvim postupcima stranke izigravaju Izborni zakon za Hrvatski sabor jer u tom slučaju preferencijalno glasanje više nije relevantno u onom smislu u kojem je to zakonodavac propisao i u kojem su građani to svoje pravo konzumirali - upozorava Ivan Rimac na jedno vrlo očito kršenje izbornih pravila, čime se ujedno krši i glasačko pravo, kao i glasačka odluka građana.
Skupljam glasove za nekoga drugoga
- Što se pak tiče financijskog kolača, odnosno unosne financijske pozadine zastupničke pozicije u EU parlamentu, to je vrlo zanimljiv dio priče. I u tom smislu imamo različitih ridikula koji bi u EU parlament iako nisu sposobni ni pratiti raspravu, ali bi se rado domogli Bruxellesa samo zato što se radi o velikom novcu. Postanete li EU zastupnik vi u jednom mandatu možete riješiti ozbiljno stambeno pitanje. Naravno, nemaju svi taj motiv, ima i onih političara koji misle da zaista mogu biti korisni, ali takvi su u manjini. Tu su i oni koji u EU parlament žele jer žele ostvariti i neku europsku karijeru. Uglavnom, građani proučavajući te kandidacijske liste mogu lako prepoznati tko je na tim listama iz kojih motiva. Lako će prepoznati i one koji stranke nagrađuju slanjem u Bruxelles, pa i tako da se čak i predsjednik stranke kandidira na listi iako je jasno da će on i dalje biti i ostati predsjednik Vlade. Dakle, on je na listi uz poruku - skupljam glasove za nekoga drugoga koga ću uime stranke poslati u Bruxelles i tako ću ga nagraditi. Sve dok mi ne budemo imali ozbiljne kampanje u kojima će kandidati nuditi svoje programe za EU izbore mi nećemo imati jasnu sliku čemu taj EU parlament zapravo služi. Ovako, mi biramo i tamo šaljemo ljude koji mogu sjediti i ništa ne raditi, a bit će dobro plaćeni. Ako se pritom još i krši, omalovažava, ignorira i obezvređuje volja birača iskazana u preferencijalnim glasovima pri izboru za naš nacionalni parlamnet, onda sve to poprima prilično zabrinjavajuće dimenzije - poručio je Ivan Rimac.
