Njegove arapske susjede SSSR je naoružao tim borbenim zrakoplovima i Izraelu se opravdano žurilo. I ne samo Izraelu; taj je zrakoplov na vrhuncu hladnoratovskoga nadmetanja bio zanimljiv i oružanim snagama SAD-a i NATO-a. No domoći se relevantnih tehnoloških podataka o protivničkome borbenom zrakoplovu, ili još više od toga dočepati se potpuno opremljenoga protivničkog vojnog zrakoplova do danas se smatra vrhunskim obavještajno-operativnim izazovom i vraškim uspjehom, ako se uspješno izvede. Naime, oružane snage svake države itekako obavještajno prate kretanje i kontakte vojnih pilota i najstrože čuvaju zrakoplove pa su uspješno izvedene operacije takve vrste vrlo rijetke. U pitanju je uvijek izdaja.

Nakon što 1962. Izraelci nisu uspjeli obavještajnom operacijom u Egiptu pribaviti MIG-21, a njihov agent Jean Leon Thomas s još dvojicom osuđen je za špijunažu i javno obješen, Izrael se obratio svojim agenturnim uporištima u Iraku i započela je operacija pod kodnim imenom Diamond. Mossadova mreža pronašla je nezadovoljnoga iračkog pilota Munira Redfea (inače kršćanina) i nakon strpljivoga planiranja i promišljene izvedbe u kolovozu 1966. irački je vojni pilot svojim borbenim zrakoplovom MIG- 21 sletio na izraelski vojni aerodrom. Istodobno mu je iz Iraka izvučena šira obitelj.

To je za Zapad bio veliki dobitak jer su zrakoplovni stručnjaci mogli napraviti objektivnu letačku i borbenu procjenu sovjetskoga zrakoplova i u simuliranim dvobojima otkriti mane i prednosti. Uskoro se za Izrael pokazala konkretna dobrobit vidljiva u činjenici da je u Šestodnevnom ratu 1967. Izrael u 64 pojedinačne zračne borbe srušio 50 protivničkih migova, a da pri tome nije izgubio niti jedan svoj. Godine 1968. Redfeov MIG-21 predan je američkome zrakoplovstvu koje ga je testiralo pod oznakom YF-110 i zrakoplov nije nikad vraćen Iraku.

Gotovo deset godina poslije sovjetski pilot i aeronautički inženjer Viktor Balenko ukrajinskoga podrijetla, nezadovoljan napredovanjem, doletio je iz zračne baze Čugujavke kod Vladivostoka s tada sovjetskim najsuvremenijim izuzetno brzim (3,2 macha) suvremeno naoružanim lovcem MIG-25 snažnog radara u zračnu bazu Hakodate na Hokkaidu (Japan). Predao je potpuno opremljen i naoružan zrakoplov te zatražio (i dobio) politički azil u SAD-u. Unatoč sovjetskim prosvjedima, Japan je američkim vojnim stručnjacima dopustio temeljit pregled zrakoplova. Kasnije je vraćen Sovjetima, ali u dijelovima i, nakon što je bio u stranim rukama, MIG-25 u Sovjetskom se Savezu koristio samo za obuku, a ne više za borbeno djelovanje.

I zašto spomenuti prebjezi borbenim zrakoplovima iz prošloga stoljeća ostaju poučni za upravo završene i svake sljedeće parlamentarne izbore, nije nimalo retoričko pitanje. Presudna je činjenica da su prije mjesec dana francuski borbeni zrakoplovi Rafale stigli u Hrvatsku i smješteni su u hrvatskim hangarima. Nije mnogo, šest komada, ali u kontekstu veleizdaje u prije spomenutim primjerima izdajničkoga preleta protivniku i jedan je dovoljan. Stoga se pitam kome u NATO-u treba neugodna misao, tj. prava nesanica potaknuta sumnjom da bi „hrvatski” Rafalei pod visokim pokroviteljstvom vrhovnoga zapovjednika Hrvatskih oružanih snaga ili premijera gorostasnog Predraga Grbina, možda ministra obrane, npr. Kreše Beljaka ili tovarišća Hajdaš Dončića, jednog dana nestao u Rusiji Prokleto peckava misao i prava snomorica za NATO, zar ne Rusofilstvo državnih suverena članica NATO-a nezamislivo je i dužnosnici Sjeveroatlantskoga vojnog saveza učinit će sve da takvu mogućnost eliminiraju.

Jer tko jamči da sovjetski umovi u SDP partiji i mladi rusofili u petokrakim političkim opcijama u Hrvatskoj ne bi isporučili prestižni francuski borbeni zrakoplov majčici Rusiji U tom scenariju najmanje je u pitanju Hrvatska sigurnost, već je riječ o veleizdaji na razini NATO-a. Na taj bi način doktrina NATO-ve strategije i operativne taktike, od napada sovjetske Rusije, postala na svaki način ugrožena. SKH i njegov sljednik SDP nije želio ni suverenu hrvatsku državu ni euroatlantske integracije i cilj je Partije vraćanje Hrvatske u zagrljaj balkanskih integracija pod pokroviteljstvom sovjetske Rusije.

U slučaju pobjede boljševičkoga SDP-a takva bi hrvatska Vlada postala velik NATO-ov rizik veleizdaje i objektivna prijetnja. Ova tzv. hrvatska ljevica i njezin predvodnik Zoran Milanović dok je Republika Hrvatska članica NATO-a mogu zaboraviti parlamentarne izborne pobjede. U nestabilnoj Europi sve lošijih politikanata, koja je već zakuhala dva svjetska rata, NATO ostaje stožerna politička organizacija i jamac da europski politički diletanti ne će zakuhati po treći put. Možda će netko od „brzomislećih” geopolitičkih analitičara spomenuti odmetnutoga Orbana kao nepokorenoga i svojeglavog Zašto ne, jer kad svi isto misle, nitko ne misli. Ni Europskom unijom ni NATO-om ne smiju vladati usirene dogme, samo spominjući Orbana „dosjetljivi” zajedljivci ne smiju zaboraviti da Orban nije boljševik.

Vjerojatno će se sveznalice educirane po kafićima dosjetiti da je Vučić obećao kupiti eskadrilu novih Rafalea i onda iznesena teza o opasnosti da protunatovski SDP dođe na vlast u hrvatskoj pada u vodu, međutim Vučić po starome srpskom običaju laže, tlapi i obmanjuje obezglavljene. Ili treba spomenuti njegova obećanja srpskome narodu, u Glini 1991., na primjer Sve dok tzv. Rusko-srpski humanitarni centar u Nišu kroji sudbinu našega istočnog susjeda, Srbija jasno opredijeljena i ne sjedi na dva stolca, a o prodaji Rafalea zemljama izvan NATO-a ne odlučuje Macron samostalno čak kad bi i htio.