Zamislite psihologiju koja bi vas navodila da ste u sadašnjosti stalno zarobljeni repetitivnim odnosom prema nečemu iz vaše ili društvene daleke prošlosti, ali ne i jasnim, vrijednosnim odnosom prema nečemu u aktualnom trenutku

Razumljivo da se traume rješavaju tako da se mora čovjek vratiti u prošlost ali da bi se suočio sa strahovima i pobijedio ih a ne da bi ga se vraćalo u prošlost svaki dan i da bi prema njoj morao graditi nekakav fetiš ili ideološki moment.

E upravo to čine ljevičarski aktivisti, razni ideolozi novoga poretka i tzv. woke (kontra)kulture, hoće zarobiti ljude u "lošoj" prošlosti nametanjem nekakve krivnje i ispaštanja (za nešto što se dogodilo prije 80 godina!), a odvraćaju im kritičku pozornost od njihove suvremene utopije, zapravo distopije genderizma i sličnih izama.

Kako me čovječnijim čini odnos prema povijesti a ne i odnos prema onomu što se događa sada i ovdje

Reketarenje ljudske savjesti je nešto strašno, dijabolično. Monopol nad poviješću uspostavili su tzv. pobjednici. Da bi ovladali našom sadašnjošću i budućnošću.

Čovjek nije ideološko biće. Čovjek je osoba sa svojom voljom, razumom, srcem, vjerom, slobodnim izborom, savješću, odgovornošću, duhovno i moralno aktualiziran u času u kojemu živi, za čine i postupke za koje je osobno odgovoran, a ne za nešto što netko reaktualizira iz daleke prošlosti kao iskaz kolektivne ideološke svijesti.

P.S. U duhovnom smislu, čovjek vjere vraća se u prošlost da bi se pokajao za osobne grijehe, i pokajniku ih Bog otpušta preko sakramenta ispovjedi, a ne zarobljava ga u onome za što se kaje i spreman je dati zadovoljštinu. On ustaje, ide dalje, ne osvrće se stalno. Ljubav i istina u Kristu oslobađaju a ideolozi Novog svjetskog poretka duše zarobljavaju.