Bandić nije bio idejni tvorac ove korupcije niti je ona mogla poprimiti razmjere društvene pošasti njegovom pukom voljom i djelovanjem, već se ovdje radilo o mješavini socijalističkoga mentaliteta i divlje tranzicije koji je objedinila osobnost s vještinom spajanja nespojivoga. Bandić je novac javnog podrijetla iskoristio za kupovanje svake interesne skupine koja je potkupljiva, dok je istodobno uspostavio partnerstvo s pojedinim privatnim poduzetnicima, što ga je u konačnici dovelo u posve ovisan i podređen položaj u odnosu na one najbeskrupuloznije i najopasnije moćnike u metropoli. Prošloga tjedna Županijski je sud osudio petoricu suradnika pokojnoga gradonačelnika koji su pokazali upornost pri izvršenju kaznenoga djela traženja i uzimanja mita od više obrtnika iz Zagreba, a ukupan iznos za koji je spomenuta skupina osuđena iznosi gotovo milijun eura. Bitno je znati kako se radi o iznosu za koju su postojali dokazi temeljem kojih su optuženici nepravomoćno osuđeni, međutim kako je postojao obrazac u načinu počinjenja ovih djela iz domene mita i korupcije, realno je da je ovim suđenjem pokriven tek manji dio iznuđene novčane mase. U stvari, iako je za vrijeme života i nakon smrti Milana Bandića vođeno i pokrenuto nekoliko desetina sudskih postupaka koji obrađuju korupcijske aspekte njegova upravljanja Zagrebom, oni možda predstavljaju samo stoti dio kriminalne materije koju su proizveli pokojni gradonačelnik i bivša gradska vlast. Kako bi se utvrdili razmjeri štete, kriminala i korupcije nakon Bandića i udbaško-plemenske klike, Zagreb je trebala preuzeti svojevrsna ekipa za očevid.

Umjesto ekipe za očevid, lažni odred za čistoću

Nešto slično najavljivali su Tomislav Tomašević i Možemo u svojoj kampanji za osvajanje vlasti u Zagrebu, ali jedino su najveći naivci mogli vjerovati kako će dojučerašnji zgubidani, klošari i ljenjivci koji parazitiraju na morbidnim planovima vodećih svjetskih globalista provesti išta više od kulturološke, ideološke i socijalne revolucije nad Zagrebom koja Zagreb de facto vraća u drugu polovicu 1945. kada je cijeli grad zaudarao od smrada divljih i neopranih uzurpatora. Ovoga puta nije došlo do takve migracijske preobrazbe, no grad ponovno bazdi, za što Tomašević lažno optužuje svinje.

Tomašević je ustvrdio da se dobar dio neugodnih mirisa širi od svinja koje se drže oko Jakuševca. Istodobno se pohvalio da se, otkad su on i njegovi došli na vlast, broj svinja s 1500 smanjio na 100, a broj farmi s 20 na pet. Kada bi to bila istina i po toj logici, ako svinje šire neugodne mirise, smrad bi trebao biti petnaest puta slabiji, nego prije dolaska Tomaševića i Možemo na vlast u Zagrebu, ali u stvarnosti se dogodilo suprotno. Možda se i smanjio broj svinja oko Jakuševca, no građani Zagreba sada žive u znatno većem svinjcu, dok se Novi Zagreb doslovno guši u teškom smradu. Bivša vijećnica četvrti Novi Zagreb Istok, Mirela Mikić Muha, koja inače živi u Dugavama, posvjedočila je novinarima Jutarnjega lista da je peku pluća i boli grlo od ustajaloga kiselog smrada. Rekla je i da uzrok ne mogu biti svinje, jer ih sada ima možda stotinjak, a smrad se širi u radijusu većem od pet kilometara. Problem je, smatra Mikić Muka, kompostana koja nije predviđena za biootpad iz kućanstva, koji se sada ondje odlaže, nego za zeleni biootpad Zrinjevca.

Tomašević je prethodno raskinuo ugovore s privatnim tvrtkama koje su zbrinjavale biootpad i to je učinio prije provođenja svoje revolucije smeća, čime je izravno postavio preduvjete za sadašnje stanje koje je Zagrebu priskrbilo nadimke poput „Kantograd” i „Smećograd”. Dok se gradonačelnik hvali da je smanjio broj domaćih svinja, što će otežati život i egzistenciju brojnim obiteljima, koje su živjele od svinjogojstva i od jedne svinje prehranjivale se cijelu zimu, zapadnije dijelove grada nerijetko posjećuju divlje svinje, dabrovi, lisice i druge divlje životinje. Čopori divljih svinja približavaju se središtu grada, a zbog smeća na ulicama koje gradska Čistoća uklanja s nekoliko tjedana zakašnjenja, raste i broj štakora, tako da Zagreb, zahvaljujući Tomaševiću, postaje pogodno mjesto za razvoj novih virusa i bolesti.

Obmane i laži metiljavoga gradonačelnika

Što se tiče obnove Zagreba i povratka svih građana Zagreba u njihove domove, ni na tom planu nema znatnijih pomaka jer je cijeli plan izgledao počivao na priglupoj obmani. Tijekom kampanje za lokalne izbore, Tomašević i njegov budući zamjenik Luka Korlaet, građanima su predstavili stanovitoga Darija Almesbergera, čovjeka staroga osamdesetak godina, koji je navodno veliki stručnjak za obnovu. Mainstream mediji, u nekim slučajevima vjerojatno i potaknuti mogućim crnim novcem za izbornu kampanju, pisali su o Almesbergeru kao o nekakvome obnoviteljskom čarobnjaku i prihvatili nadimak koji si je starac očito sam pripisao, a glasi doktor za palače. Ako pretražimo kompletan internet, moguće i dark web, koristeći se sintagmom Dario Almesberger, doktor za palače, na raznim jezicima, ne ćemo pronaći nikakve prave tragove da je takav slavni obnovitelj i doktor za palače, ikada i postojao.

Ovaj je lik po svemu sudeći svjetski stručnjak isključivo za Jutarnji list i druge medije koji su sinergijskim djelovanjem i združenom, falsifikatorskom propagandom doveli zgubidane, lažljivce i propalice na vlast u glavnome gradu Hrvatske. Da stvar bude gora, Almesberger je davno diplomirao za inženjera elektrotehnike i nejasno je kako su Tomašević, njegova klika, a pogotovo mediji, mogli biti toliko bezobrazni da ga lažno promoviraju kao budućega obnovitelja Zagrebu. Nesretni Almesberger u međuvremenu je nekamo nestao i mediji ga u posljednjih godinu dana nisu niti spomenuli. Vjerujem da je zdrav i živ, gurnut negdje u stranu, kako netko slučajno ne bi postavio pitanje predizbornih obećanja. Glavni medijski partner i saveznik Tomaševića i Možemo, svakako je zloglasni Index koji vodi i njime upravlja Matija Babić, čovjek koji se doslovno obogatio na širenju mržnje i prijezira prema Hrvatskoj i Hrvatima. Index je tijekom predizborne kampanje za lokalne izbore imao presudnu ulogu u dovođenju Tomaševića i Puljka na vlast u Zagrebu i Splitu.

Ako hrvatski branitelj i dugogodišnji uspješni menadžer u nekoliko korporacija Damir Vanđelić ima stvarne političke ambicije, prije ili kasnije morat će se suočiti sa svim zlom koje projiciraju i proizvode takozvani mainstream mediji, a pogotovo notorni Index jer nemoguće je dugoročno se koristiti ovim medijima kao kanalima za komunikaciju prema javnosti i drugim medijima bez prihvaćanja njihova potpuno poremećenoga vrijednosnog sklopa. Kada su se pojavili prvi znakovi da je Tomaševićeva smetlarska reforma očajno planiran i nadasve nepripremljen projekt, Indexovi novinari zdušno su branili Tomaševića i sve oponente ovih ideja etiketirali kao bivše suradnike i(li) sljedbenike pokojnog Milana Bandića. Osim življenja u iluzijama i gajenja velikih simpatija prema simbolima i pričama iz bivše Jugoslavije, ono što spaja Tomaševića i medije poput Indexa u jednu jedinstvenu frontu nesnošljivosti prema tradicionalnim vrijednostima jest i patološka mržnja prema ljudima, a posebno djeci, koju je Babić u svojim objavama, opisao kao nakot. Preciznije, pišući o naknadama za roditelje odgajatelje, Babić je ovo socijalno davanje nazvao „okotarinom” i euforično slavio kada ih je Tomašević ukinuo. Svojim objavama Babić je navodno potaknuo veći broj sociopata da na društvenim mrežama vrijeđaju i prijete majkama odgajateljicama. Zagreb se pod Tomaševićem pretvara u grad koji stimulira depopulaciju ljudskih bića, a istodobno povećava broj kućnih ljubimaca i divljih životinja. Domaće životinje, nisu dobrodošle ni na periferiji grada, niti u obližnjim selima, zato što je dio zeleno-lijeve agende i plan prehrane u kojem više nema nikakvog mesa, osim kukaca.

Depopulacijska politika, transrodna ideologija i licemjerje nove vlasti

Grad također sufinancira perverzne i parazitske udruge koje osmišljavaju i provode programe za implementaciju rodne ideologije u vrtiće, a trend među tinejdžerima je i preuzimanje novoga spolnog ili rodnog identiteta. Poslije dvije godine covid-terora, djeca su ranjivija nego ikada i lako potpadaju pod štetni utjecaj i prihvaćaju ponuđene izlaze iz sivila ili tobože progresivne obrasce ponašanja. Mlade muške osobe koje ne rade ništa, osim što promoviraju nekakvu inačicu svoga spolnog identiteta, cmizdre na društvenim mrežama kako ih prodavačice nisu pustile da isprobavaju žensko rublje na odjelu za žensku odjeću u trgovini robe, a degenerični mediji u tome im daju podršku i na taj način vrše pritisak na trgovačku marku da u svojim trgovinama omogući muškarcima da po ženskim odjelima isprobavaju žensku odjeću i time zgražaju i diskriminiraju prave žene. U prijevodu, zajedničkim djelovanjem neoliberalnih medija i neoliberalne politike, koja u sebi nema više ništa izvorno liberalno, već je dominantno abnormalna i totalitarna, nenormalno je na svim društvenim poljima dobilo prednost u odnosu na normalno. Sve gadosti za koje smo vjerovali da nikada ne će stići u Hrvatskoj, sada su i kod nas postale praksa. Po prvi put u dugoj povijesti zatvorskoga kažnjavanja, jedan muškarac iz Brazila, koji je prema dokumentima i policijskim uvidom tijekom policijske pretrage neupitno muška osoba s muškim spolnim organom, prihvaćen je u zagrebački pritvor zatvora u Remetincu na ženski odjel, a svi mediji o tom muškom šverceru kokaina pišu kao o ženi, što je netočno prema svim mogućim kriterijima. Znači, Zagreb je postao grad u kojemu sve abnormalnosti i paralelne stvarnosti pronalaze svoje mjesto, od Trnjanskih krijesova na kojima Tomašević i drugovi pale vatricu i glume partizane, preko promocije rigidnih homofobnih nedemokratskih režima kao što su one na vlasti u Alžiru, pa sve do najbolesnijih ideja socijalnoga inženjeringa uvođenja pederastije i rodne ideologije u vrtiće. Ostale stvari koje su obećavali Tomašević, Možemo i mediji koji su širili njihovu propagandu, uopće se nisu dogodile ili jednostavno ne funkcioniraju zato što je ova vlast u Zagrebu logistički i operativno nesposobna na svim razinama.

Usprkos tomu što se Milan Bandić nalazio na čelu najveće i najmasovnije kriminalne gradske organizacije u ovom dijelu Europe, grad Zagreb u njegovo je vrijeme, ipak koliko-toliko funkcionirao kao grad i razvijao se na raznim područjima, jer čak i najgori korumpirani uhljebi bili su svjesni da je za dugoročnu pljačku potrebno stvaranje i dugoročnoga privida funkcionalnosti, pa i stvarno rješavanje svake urgentne situacije i problema. Zvuči nevjerojatno, ali ti Bandićevi kadrovi, koji su dobar dio svoga vremena i karijere posvetili dogovaranju raznih poslovnih kombinacija, svakodnevnom žderanju i pljački gradskoga proračuna, ipak su bili i ostali daleko sposobniji od šljama koji je došao s Tomaševićem. Iako to nije lako dokazati, vidljivo je da nova gradska vlast zapošljava osobe koje im odgovaraju prema kulturnim, socijalnim i političkim kriterijima. Poslove dobivaju i potpuni nesposobnjakovići, nezainteresirani za bilo kakav rad kao takav, kojima je vrhunac ljudske svrhe i smisla života da legnu nasred Trga bana Josipa Jelačića i stenju zbog klimatskih promjena. Nakon što su na Dan Svih svetih zagrebačke fontane projicirale nacionalne boje Alžira, znači države u kojoj su zakonom zabranjeni homoseksualni odnosi, zbog kojih homoseksualci mogu i završiti u zatvoru, Tomašević je posprdno najavio najbolji Advent ikada, misleći pri tom naravno na komercijalni aspekt predbožićnih događanja koji je jednostavno prekopirao od pokojnoga Milana Bandića. Štoviše, poražavajuće je da sve što u Zagrebu funkcionira predstavlja ostavštinu ili kopiju modela iz Bandićeva vremena i nema jedne ideje, kao niti jednoga samostalnog, izvornog projekta, koji je rezultat kreativnosti i umnosti Tomislava Tomaševića ili nekoga od njegovih suradnika. Moguće je da Tomašević govori istinu kada kaže da je njegova vlast smanjila broj svinja i svinjskih farmi oko Jakuševca, ali grad kojim upravljaju on i ljevičarska sekta Možemo postao je pravi svinjac i to kao u Orwellovoj Životinjskoj farmi svinjac s crvenim svinjama na vlasti.

Autor: KARLO KRALJ