Mi smo djeca mita o "pripadnosti Zapadu", i o američkoj ili općenito zapadnoj demokraciji i slobodama. Mnogi od nas su s 23 godine, kad je pao Berlinski zid povjerovali da se uistinu stvara neki novi, bolji svijet. Oprostit ćete nam razumljiv mladenački idealizam. Mislio sam da nema goreg zla od globalnog i lokalnog komunizma. Razočaranje tim Zapadom je vrlo brzo uslijedilo. Pokazalo se da uvijek može biti i gore. Ali nisam pribjegao nikakvoj nostaligiji za prošlim (u političkom smislu je i nemam), nego potrazi za duhovnim smislom postojanja.

Sjećam se da je 1990.g. u jednom intervjuu za hrvatske novine (ne sjećam se koje, je li bio neki dnevni ili tjedni list), Miro Glavurtić, hrvatski slikar i književnik iz Boke, izjavio da tek počinje vladavina Sotone. Bio sam zbunjen, no negdje sam pohranio u sjećanju to njegovo čudnovato proroštvo koje danas poprima jasniji smisao. Dapače, on to nije izrekao da bi opravdao stari sustav jer mu nije pripadao, on je govorio u metafizičkom smislu. Možda vam je poznat kao autor zanimljive knjige "Satana", još uvijek jedinog demonološkog kompendija napisanog od nekog domaćeg autora. Glavurtić je često davao intervjue za hrvatske medije otada ali je u Hrvatskoj (gdje živi kao prognanik iz Beograda od početka devedesetih) ostao marginaliziran. Često bih se sjetio njegove tvrdnje i žao mi je što nisam sačuvao isječak tog intervjua koji bi sigurno danas bio vrlo aktualan.

Kasnije sam i sam sazrio kao novinar, analitičar, prof. filozofije koji je u svojim knjigama i člancima bio vrlo kritičan prema zapadnoj moralnoj, duhovnoj i političkoj dekadenciji. Nikada se nisam odrekao svojeg zapadnog izvorišta. No s vremenom je pitanje bilo sve bolnije: o kojem i kakvom Zapadu mi danas uopće govorimo ako je on u stanju totalne povijesne i duhovne demencije? O samom sebi taj Zapad ne zna više ništa, on je u genderističkom deliriju.

Imao je uvijek jednu veliku manu: da je odbijao stvari pogledati iz drukčijeg rakursa i perspektive u odnosu na druge civilizacije. Zato još mnogi nisu svjesni činjenice da rat koji se vodi u Ukrajini je CIVILIZACIJSKI RAT, rat između dvije civilizacije, zapadne i ruske, uskoro i azijske (koja će se s vremenom uključiti), i da je to ono što ga čini opasnijim negoli da je vjerski (što ne može biti jer su obje strane u Ukrajini većinski pravoslavne) ili njegove geopolitičke silnice koje su vrlo zamršene. Radi se o srazu dva mentaliteta i dvije civilizacije. Na Zapadu igru vodi anglosaksonska koja nije kadra stvari razmotriti iz perspektive onih od kojih je uvijek očekivala pokoravanje, bilo da se radi o kineskoj, afričkoj, arapskoj, ruskoj itd. Ako netko veli da Rusija nije zasebna civilizacija, onda nije bit u tomu što mi mislimo, nego u onomu kako se doživljavaju Rusi i Rusija, a to je da su oni civilizacija za sebe. Istu grešku Zapad čini i s Kinom. Kinu je još teže razumjeti. U nekim aspektima ovog i budućih ratova koji čine ili će činiti Treći svjetski rat bit će sadržani tragični civilizacijski i mentalitetski nesporazumi dovedeni do mržnje jer Novi svjetski poredak kao Pax Americana traži sveopće pokoravanje. U tomu je problem. Razgovora više nema. Od početka tvrdim da je karakter ovoga rata potencijalno nuklearni. Taj narativ postao je kao dobro jutro. U svojoj knjizi "Bogopubojstvo Zapada" 2016.g. napisao sam da će kriza u Ukrajini prerasti u nuklearnu, goru od kubanske. Nije to "proroštvo" nego čista analitika. Kad netko pomnije prati i analizira zbivanja, i poznaje mentalitet obiju strana, onda je dalje svaka prognoza na granici egzaktnih uvida. Naravno, nitko ne zna konačni ishod, no da je katastrofa pred vratima nije više samo jedna varijabla nego stanje stvari.

Autor: Zoran Vukman

?