Koliko li sam samo Novih godina proveo u Japanu. A na te borbe najčešće sam kretao na Badnjak i nije mi bilo lako vidjeti mog sina od četiri, pet godina, kako na prozoru, dok me ispraća, guta knedle, ispričao je Mirko Filipović
Na Sveučilištu Libertas kao gost predavač pojavio se najveći hrvatski kikboksač i MMA borac, negdašnja velika svjetska zvijezda kontaktnih borilačkih sportova, Mirko Filipović (49). A Cro Cop je gostovao na satu profesorice Andreje Rudančić, na kolegiju uvod u sport i sportske djelatnosti kojeg pohađaju, kao i studij sportskog menadžmenta, većim dijelom sportaši. Uostalom, na ovom fakultetu svoje prvostupničke diplome zavrijedili su Veljko Mršić, Igor Vori, Tomislav Šokota i niz drugih sportaša od imena a posljednji koji je na Libertasu stekao diplomu, i to nedavno, bio je aktualni nogometni reprezentativac Luka Ivanušec.
Ako se pitate kako to da je Cro Cop na ovakav angažman pristao, a poznato je da nije ljubitelj javnih nastupa, razlog je i u dugu kojeg je obećao vratiti Franji Arapoviću, negdašnjem košarkaškom reprezentativcu, Libertasovom direktoru za sport.
{youtube}xPETUoX7R_M{/youtube}
- Ostao sam dužan Franji koji mi je pomogao kad sam se spremao za borbu s korejskim divom Choi Hong-manom, borcem visokim 218 cm. Kako nisam nigdje mogao pronaći tako visokog sparing-partnera zamolio sam Franju i on je odmah pristao.
Svoj nastup pred studentima Mirko je započeo pričom o svojim počecima.
- Kao klinac bio sam inficiran borilačkim sportovima a naročito junakom akcijskih filmova Jean Claude Van Dammeom. Tada nisam ni sanjao da će mi to biti životni poziv no trenirao sam kao luđak. Htio sam biti građen kao on, dobro izgledati, kopirati njegove udarce. Krenulo je sve iz te strasti, dječačke ljubavi i to je dobro jer ako odmah krenete proračunato onda to obično ne završi dobro.
Osim strasti prema sportu trebalo je imati i upornost i dijamantnu volju pa sljedeća njegova priča zacijelo ima snažan motivacijski efekt.
- Kada sam došao studirati na Policijskoj akademiji nisam imao pravo na Studentski dom pa sam se na Savi neko vrijeme švercao, najprije kod dvojice prijatelja a potom sam kupio krevet od jednog dečka iz Zaboka koji je imao pravo na studentski dom. Ne želim ovdje glumiti mučenika no ponekad sam se doista osjećao kao zadnji bijednik jer je bilo situacija kada, doslovce, nisam imao što jesti pa sam posuđivao bonove za studentski restoran. Jednom mi je netko na treningu razbio nos, krvi je bilo na sve strane a ja nisam išao liječniku jer nisam imao zdravstveno osiguranje nego sam čekao da to samo zaraste. A onaj koji nakon toga nastavi taj će nešto i napraviti.
Nevolje koje su ga pratile nisu ga ubile (u pojam) već su ga ojačale.
- Nisam imao nikoga da me uhljebi jer da jesam možda ovo nikad ne bih postigao. Baš te godine, u travnju 1994., kada sam upisao Policijsku akademiju u travnju mi je umro otac pa nisam imao ni očevo zaleđe. I sve to me očvrsnulo i da prebrodim onih 11 operacija. Godine 2008. sam imao ozljedu prednjih križnih ligamenata, koljeno mi je ispalo iz ležišta, no nakon toga sam se borio još 11 godina jer trenirati i boriti se bio je moj život a i bio sam vrhunski plaćen.
A nevolja koja ga je pratila bila je i ta što su mu bila zatvorena vrata Japana, zbog pakosti njegova bivšeg trenera, i to nakon sjajne premijere protiv LeBanera (pobjeda) i tada najboljeg K-1 borca svijeta Hoosta (poraz). No, to je vrijeme iskoristio da se bavi amaterskim boksom.
- Imao sam sreću što sam imao puno međunarodnih nastupa pa sam se tako borio i s ponajboljim boksačima tog doba. Protiv svjetskog doprvaka Kubanca Rubalcalbe sam se trudio preživjeti a kad me čovjek pogodio aperkatom skoro sam oko izgubio. Tukao sam se i sa Bjelorusom Sergejem Ljahovićem, brončanim sa Svjetskog prvenstva.
Posjetite Mirkovu web stranicu www.mirkofilipovic.com