Anđelo Radoš je 30-godišnji Brođanin, medicinski tehničar i trener boksa, a već više od pet godina volontira u Košarkaškom klubu invalida Brod.
Anđelo se još kao dijete okušao u raznim sportovima poput nogometa i taekwondoa, ali njegov izbor za daljnju karijeru je bio upravo boks.
Kako su izgledali njegovi počeci u bavljenju ovim sportom, kakva je situacija danas i koji su mu planovi za budućnost, doznajte u ekskluzivnom intervjuu kojem vam donosi CRONA portal.
Još od malena ste pokazali veliki interes za sport. Kako su izgledali vaši počeci
Kada sam imao 6 godina otac me pitao da li želim boksati i odveo me u dvoranu, to je bilo 1999. godine. Moj brat i ja smo bili najmlađi u Hrvatskoj u to vrijeme kada smo krenuli trenirati. Iste godine smo brat i ja boksali uvodni meč u Slavonskom Brodu u dvorani Brod kada je boksala reprezentacija Hrvatske i Mađarske, pred 2000 ljudi, to je bio veliki doživljaj i od tada sam se još više zaljubio u taj sport. I eto, od 6. godine sada do 30-te sam i dalje u tom sportu. Počeci su bili jako teški uz puno odricanja. Iz godine u godinu sam stasao ne samo kao sportaš, nego i kao čovjek.
Kojim ste se sve sportovima bavili i zašto ste se odlučili nastaviti baviti isključivo boksom
Krenuo sam s nogometom, takewondoom, stolnim tenisom, a i dan danas igram pikado ligu. Volontiram košarku, igram u kolicima već 7, 8 godina. U mnogim sportovima sam se okušao, ali boks mi je najbolje sjeo. Od malena sam bio borben tip i jednostavno tu energiju sam mogao prebaciti kroz taj sport u nešto korisnije i nešto što je mene ispunjavalo i što me činilo sretnim i dan danas me čini sretnim.
Što vas je najviše motiviralo u boksu Imate li nekog uzora
Kao dijete sam pratio Željka Mavrovića, a kasnije kako sam odrastao sam gledao Mike Tysona i Muhammad Ali-a čiji mi se način boksa jako svidio, išao sam na takav boks, više na tehnički, nego fajterski stil.
S obzirom na vaše velike ambicije od malena sigurno je bilo i rezultata. Možete li navesti neke svoje najznačajnije uspjehe
Bio sam član kadetske i juniorske reperezentacije, čak sam i kapetan juniorske reprezentacije. Četiri puta sam bio prvak Hrvatske, dvaput drugi i dvaput treći. Imao sam preko 70 borbi, plus javni sparinzi koji nisu upisani. Izdvojio bih značajnije pobjede kada sam jedne godine imao najbrži nokaut, u samo 7 sekundi sam nokautirao protivnika u polufinalu i u finalu sam nokautirao protivnika u 27 sekundi. Boksao sam i na europskom prvenstvu, boksao sam u Parizu za Hrvatsku. Sa 17 godina sam prvi puta nastupio na seniorskom prvenstvu Hrvatske, tu sam izgubio na natjecanju za prvo mjesto od čovjeka koji je tada imao 30 godina i preko 300 mečeva i boksao je za reprezentaciju 10 godina, a izgubio sam zato što sam imao ozlijeđene zglobove šake, nisam više mogao stisnuti šaku. Meč je bio jako jako tijesan.
Kada ste se odlučili okušati u trenerskim vodama i zašto Što vas je motiviralo da postanete trener boksa Kako je izgledao vaš sportski put od boksača to trenera
Želja mi je bila da svoje vještine i iskustvo prenesem na mlađe generacije, točno onako kako su i mene naučili moji treneri, da od djece napraviš gospodina, poštenog čovjeka, sportaša, jednostavno to sve sam htio prenijeti na mlađe uzraste, ali i starije. Razgovarati s njima i biti tu za njih kada treba i to sam znao da mogu kao trener omogućiti. To mi je odavno bila želja i sada sam u tim vodama, a naravno imao sam i rezultata s tom djecom. Oni su u meni vidjeli uzor na neki način i to mi je jako drago, na to sam ponosan kao i na to što su se uvijek mogli obratiti meni, a i njima je bilo drago raditi samnom.
Kako se uloga trenera razlikuje od uloge natjecatelja iz vaše perspektive Možete li navesti neke bitne razlike od kako ste se natjecali i sada kada ste trener boksa
Razlika je u tome što sada ja pričam, a oni slušaju. A što se tiče mečeva i pred meč isto srce radi i imam tremu kada sam bio trener i kada sam boksao, ali najbitnije da smo skupa u tome. Mislim da i trener i boksač moraju slušati jedno drugo, pogotovo boksač treba slušati trenera i suca, nikoga drugog. Tako da ne mogu reći da se nešto puno razlikuje, jer što se mene tiče kada moj boksač boksa i ja sam u tome, samo što ovaj put kada sam trener ja sam taj koji mora nekoga naučiti nešto, koji mora pokazati pravi smijer i to je sve. Više volim kada sam skupa sa svojim boksačem da on meni vjeruje i ja vjerujem njemu jer tako su i mene naučili i ja sam se puno bolje i sigurnije osjećao kada sam mogao vjerovati svojem treneru.
Na koji način postižete autoritet kod natjecatelja koje trenirate
Bitan je razgovor da boksač stekne povjerenje u mene, a kada stekne povjerenje onda će i on biti spremniji razgovarati samnom, poštovat će mene i moj autoritet. Ako kažem da će nešto biti onda će tako i biti. Ali bitan je taj razgovor, bitno je da se oni mogu osloniti na mene, odmah je tu drukčije ponašanje prema meni i poštuju moju riječ.
Čime se još bavite osim boksom Imate li posao kojim se bavite uz boks
Radim kao medicinski tehničar, a u slobodno vrijeme volontiram s košarkaškim klubom invalida, igram pikado ligu, treniram rekreativno, boks treniram svaki dan, spariramo, praktički sam uvijek u pogonu.
Da li vam vaš redovni posao i iskustvo u poslu kao medicinskom tehničaru pomaže kao treneru boksa Da li primjenjujete neke metode iz svojeg posla na treniranje
Isto kao i u našem poslu, tako i ovdje, bitna je komunikacija jer kroz komunkaciju je sve lakše postići. Naravno, u poslu su nas prvo naučili da je najbitnija komunikacija koju isto tako mogu prenositi na sport.
Koje su vaše ambicije Kakvi su planovi za budućnost
Plan mi je nastaviti raditi i postizati rezultate kao trener i volio bih ostati još dugo godina trener, da još puno uzrasta pomognem i da oni isto nauče da budu dobri ljudi i sportaši, to mi je velika ambicija da im pomognem u vezi toga. Također imam i ambiciju da odboksam još koji meč, to bih jako volio, već sam se pripremao za to.
Goran Ivezić je nedavno otvorio novu dvoranu za boks, kako vam se sviđa Kakvi su vaši dojmovi
Dvorana je fenomenalna, takve dvorane nema u Brodu i široj okolici. Dvorana je san snova za sve boksače i trenere. Tamo se mogu isklesati jako dobri sportaši.
U kakvim ste odnosima s Goranom Ivezićem Koliko vam je važna njegova podrška
Jako smo dobri prijatelji, od početka mi je pružio podršku i ono što mi je rekao da će mi u svemu pomoći, to mi je jako drago i to mi jako pomaže da ispunim svoje ambicije.
Da li imate neki hobi Koju glazbu slušate
Slušam sve, zavisi o prigodi i raspoloženju. U slobodno vrijeme volim šetati, rekreirati se, družiti se s prijateljima, igram košarku i pikado.
Koji je vaš životni moto
Topla riječ otvara sva vrata.
Što biste poručili mladim boksačima i onima koji će to tek postati
Moraju biti ustrajni u životu, a prije svega moraju biti ljudi, moraju dati sebe. Ništa se ne postiže preko noći, treba iz dana u dan trenirati, treba poštovati sebe, obitelj, trenera i sve ljude oko sebe. Kroz sport se može puno toga ostvariti, možete biti ispunjeniji i ako date maksimum od sebe, sve što želite u životu će vam se omogućiti.
Uz ovakav pristup i veliku količinu pozitivne energije vjerujemo da će Anđelo zasigurno imati još puno uspjeha i da mladi boksači mogu očekivati puno vrhunskih treninga i rezultata pod palicom višestrukog prvaka Hrvatske u boksu.
Redakcija CRONA portala želi Anđelu, njegovim boksačima kao i cijelom Boksačkom klubu Radnički još puno osvojenih medalja na nadolazećim natjecanjima!
