Mladi su hajdukovci bacili svoje navijače u trans, a njihov je uspjeh već zlatnim slovima upisan u poljudske povijesne knjige. Već vidimo marljivog kroničara Juricu Gizdića kako vadi novi arak i šilji svoje pero...

Priča Šimuna Hrgovića posebno je emotivna, a njegov tata Ivica otkrio nam je zašto je Šimun posvetio pobjedu baš didi.

- Mi smo porijeklom iz Satrića, tu iz Dalmatinske zagore, ali živjeli smo u Vukovaru. Moj tata je došao poslom u Vukovar, trbuhom za kruhom. Ja i Šimun rođeni smo Vukovarci. A dida Luka, moj otac, mu je kupio prvi balun, čim je prohodao. Dida je umro prije mjesec dana... - počeo nam je priču tata Ivica.

Djed je bio važan u njegovom odrastanju.

- Živjeli smo u Vukovaru svi zajedno, imamo dvije kuće jednu pored druge, tako da je Šimun, kao i njegove sestre, kroz djetinjstvo stalno bio uz baku i djeda.

I vi ste odradili veliki posao, puno vremena i kilometara je uloženo u njegov nogometni razvoj.

- Ja sam ga stalno vozio od Vukovara do Vinkovaca. On je počeo igrati u Radničkom kao dijete sa sedam godina. Bio je tu oko dvije godine. E onda je već počeo igrati ligu limača, na "po terena", tada su ga iz Cibalije zapazili, isticao se i kontaktirali su nas. Tako je s devet godina otišao u Cibaliju. Šest godina je proveo u tom klubu i onda su zvali iz Hajduka. Naravno, hajdukovci smo po rođenju i odmah smo pristali.

Otac Ivica je inače hrvatski branitelj s legendarne Trpinjske ceste na kojoj je jedva preživio teško ranjavanje. Metak mu je prošao kroz vrat nakon čega je ležao u komi čak deset dana. Suborci su ga spasili, izvukli su ga kroz pojle kukuruza.

- Da, jesam, mi smo s Trpinjske ceste, tamo smi živjeli i prije rata, tamo smo i dan danas. I ratni sam vojni invalid, umirovljen... Svoj put sam odradio... Ali ne bih sada previše o tome...

Šimun vam nije jedino dijete

- Imamo i dvjie kćeri koje su, ajmo reć, svoj put odradile, završile fakultete. Stariaj Sara je u Njemačkoj gdje radi kao fizioterapeut, a mlađa Ivona je završila za odgojiteljicu i radi u Rovinju.

A supruga

- Tatjana je u Vukovaru, i ona je odgojiteljica. Kad se Šimun preselio u Split ja sam bio stalno s njim, a zadnjh godinu dana je sam. Odrastanje, što bih rekao. Ali dolazimo često, ja sam trenutno u Splitu već oko 20 dana.

Jeste li vi igrali nogomet

- Nisam, samo školski...

Vjerojatno ste zatrpani sada čestitkama

- Da, iz Cibalije, Vukovara, svi šalju poruke, zovu...

Mladi hajdukovci žive dane kao iz najljepše bajke. Neka se nastavi.

Preneseno u cjelosti

Izvor slobodnadalmacija.hr