Uz sve čestitke kolegicama i kolegama u turizmu koji rade ovih dana pod neljudskim uvjetima,čitaj: vrućinama, što sam i sam imao priliku iskusiti u jednom razdoblju života, naslov istoimenog filma me neodoljivo podsjeća na upravo trenutačnu poziciju hrvatskog turizma. Još prije godinu dana smo čeznutljivo gledali za svakim inozemnim automobilom, autobusom i avionom. Danas kada nam je epidemiološko stanje, po svemu sudeći još uvijek koliko toliko povoljno za dolazak inozemnih gostiju i ubrzani finiš turističke sezone kao najvažnijeg dijelaturističke godine, (po dijelu dežurnih kritičara nedosljedni Nacionalni stožer je svojim nedosljednim potezima doveo, gle čuda, ipak do dosljednog uspjeha) jedan je dio malih i srednjih, ali po turizam Hrvatske, posebno njegovu percepciju i isporuku relevantnih poduzetnika, zahvatio sindrom bonanze.

Pojam bonanza upućuje na uzbudljivo razdoblje povijesti SAD-a negdje oko 1848., kada je u Kaliforniji započela zlatne groznice. Nota bene, bio je to i razlog zašto je San Francisco, kao mjestašce od samo 850 stanovnika u 1848. narastao na 40 tisuća u 1849. Po Cambridge rječniku engleskog pojam se odnosi na, citiram, nešto što iznenada donosi velile profite ili velike prilike. Nije navedeno i pod koju cijenu. Sama kalifornijska bonanza je već tada izazvala, gle čuda uništenje prirode odnosno faune i flore, posebno šuma i samog tla.

Trka za zaradom pod svaku cijenu

Stječe se dojam da su naši domaći turistički junaci, osjetivši dah bonanze, omirisali iznenadni dobitak ili po naški krv. I sebi zacrtali u glavu da u doslovce dva mjeseca trebaju nadoknaditi gubitke iz 2020., ostvariti suficit u 2021., a možda da i nešto ostane za 2022. I cirkus može početi. U stvari, već je započeo. Udri po cijenama jela i pića, kalkulirajući marže od x 5 i 6 naviše, izbacuj one koji su već rezervirali smještaj prije sezone po nižim cijenama pa uvedi one koji su bili spremni platiti više,vodi bitke za dozvoljene i nedozvoljene ležaljke i mjesta uz more metodama na kojima bi im pozavidio i melankolični Eastwood iz svojih najboljih glumačkih vestern dana.Uz naravno vojsku domaćih i inozemnih drugih Eastwooda koji betoniraju obalu sve u šesnaest i nitko ništa ne može. Najnoviji slikoviti primjer naše domaće nemoći u očuvanju okoliša zbiva se, kako navodi Nedjeljni Jutarnji list u izdanju od 15.8. 2021., u Veprincu, malom mjestašcu iznad Opatije. Tamo kampiraju besplatno kamperi uz ogradu mjesnog groblja. Kuhaju i spremaju obroke na ogradi groblja, uzimaju vodu i peru se zahvaljujući instalacijama vode unutar groblja, a fiziološke potrebe rješavaju u šumarku. Novinaru je dato obrazloženje da se ne može odmah postaviti znak za zabranjeno parkiranje, jer treba izraditi elaborat o prometnoj signalizaciji. Što mislite, da li takav isti elaborat treba šerifu u malom mjestu u središnjim predjelima SAD-a. Potjerao bi takve turiste u galop da ne bi stali do Kanade ili Meksika. Drugi pak ne prežu da automobile parkiraju u plićaku ili ispod stoljetnih borova kuhajući ili pak priređujući svoje roštilje ne mareći niti za more niti za drveće. I nitko od naših domaćih da riječ rekne. Valjda da ne izgube novčiće na koju računaju cijelu godinu.

Nacionalni poraz

Kako to nazvati tržišnom utakmicom, pomamom ili nekulturom Osobno to shvaćam nacionalnim porazom. Zbog šake eura ne znamo ponosno i sa dignitetom očuvati okruženju koje su nam ostavili naši preci. Ne shvaćajući uslijed svoje sužene sitno poduzetničke svijesti da sami sebi siječemo granu na kojoj sjedimo i pri tom se slavodobitno cerekamo. Dok još slavodobitnije ne tresnemo punom snagom o zemlju. Krajnje je vrijeme da ovoj turističko okolišnoj devastaciji počnemo sustavno i trajno korak po korak stajati na kraj. Rješenje je u najmanju ruku dvosmjerno. Od gore prema dolje i od dolje prema gore. Sazrio je trenutak da Vlada RH uz pomoć Ministarstva turizma i sporta, Ministarstva mora, prometa i infrastrukture i Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja te Državni inspektorat postavi jasan i centralizirani sustav upravljanja i nadzora sa promptnim mjerama kako preventivnog djelovanja tako i promptnog i neodloživog zaustavljanja devastacije okoliša ne na razini komunalnih prekršajnih već ozbiljnih krivičnih mjera. Uz novim i strožim zakonima i propisima naoružanim inspekcijskim sustavom podržanim specijalnim policijskim interventnim snagama. Država se ne smije dozvoliti da ju se izvrgava ruglu uslijed desetljetnih pravnih neusklađenosti. Drugo, na razini samih destinacija, valja kod svih lokalnih generacija stvarati kulturu odnosa očuvanja destinacijskih prirodnih resursa. Od odgoja u osnovnim i srednjim školama do lokalnih udruga koje će provoditi odgovarajuće konkretne aktivnosti i godišnje projekte. Pogledajte kako nam relativno dobro funkcioniraju dobrovoljna vatrogasna društva sa svojom višedesetljetnom tradicijom. Znači, može se.

Da se bolje razumijemo

I pri tom je važno znati što se pod nekim od pojmova i konkretno podrazumijeva. Posvemašnja zbunjenost je izazvana olakim korištenjem pojmova ekoturizam, održivi turizam i odgovorni turizam. Da ne bi bilo zabune, odlučio sam upotrijebiti i citirati pristup Globalnog vijeća za održivi turizam (Global Sustainable Tourism Councila GS) :

Ekoturizam (ecotourism) je održivi oblik turizma temeljenog na prirodnim resursima, koji se prvenstveno usredotočuje na doživljavanje i učenje o prirodi, a koji se etički uspijeva postići niskim utjecajem turizma na prirodu, koji ne troši prirodne resurse i lokalno je orijentiran u pogledu kontrole, određivanja koristi i razmjera razvoja. Obično se javlja u prirodnim područjima i treba pridonijeti očuvanju takvih područja. (Fennell, 1999: 43.Ecotourism: An Introduction).

Održivi turizam (sustainable tourism) je turizam koji u potpunosti uzima u obzir svoje trenutne i buduće ekonomske, društvene i ekološke utjecaje, rješavajući potrebe posjetitelja, industrije, okoliša i zajednice domaćina.

Načela održivosti odnose se na ekološke, gospodarske i društveno-kulturne aspekte razvoja turizma, te se mora uspostaviti odgovarajuća ravnoteža između ove tri dimenzije kako bi se zajamčila njegova dugoročna održivost.” (UNEP & UNWTO, 2005: 11-12.Making Tourism More Sustainable A Guide for Policy Makers). Ovdje treba posebno upozoriti na treći aspekt, a to je društveno kulturna dimenzija turizma, koja nam sve više izmiče iz ruku zbog sve dinamičnijeg mijenjanja lokalnih demografskih struktura. Pridošlice, ukoliko ih se pravodobno ne educira i potom ne ispravlja, svojom (ne)kulturom ponašanja ugrožavaju i narušavaju lokalnu autentičnost i time toplinu i privlačnost destinacije. Poslovnim rječnikom rečeno u startu umanjuju vrijednost ponuđenih destinacijskih usluga.

Odgovorni turizam (responsible tourism) se odnosi na ponašanje pojedinačnih turista, koji teže djelovanju i svom izboru destinacije u skladu s praksama održivog turizma. Takvi turisti također utječu na destinacije i kompanije da slijede prakse održivosti i ponude prirodno održivije turističke proizvode i usluge. U protivnom izbjegavaju da koriste njihove usluge. Jasno Sve dok ne treba izrečeno primijeniti u praksi. Zbog one šake dolara ili eura na početku. Pa ako smo počeli nazivima filmova i televizijskih serija onda i završimo u tom stilu: Brzi i žestoki rasprodaju Domovinu, Za šaku dolara po principu Pronađi i uništi. Da se to ipak ne dogodi, apeliram na premijera Andreja Plenkovića i Vladu RH da usuglašenim i koordiniranim pristupom intenzivno krenu u rješavanje ove turističko-okolišne džungle za turističke godine 2022/ 2023. Jer seove anomalije mogu i moraju rješavati samo međuresorski.

I požurite, molim vas. Vrijeme nam curi i nije naš saveznik.