Ne. Nije smrtna kazna. Jer starozavjetna ili šerijatska osveta nikad ne bi smjela biti sama po sebi svrha nijednog zakona. Nikad oko za oko, nikad zub za zub. Društvo koje počiva na osveti i primitivnim strastima ne može biti dugog vijeka. Obično u njima i samo izgori.

No, to nipošto ne pretpostavlja milost, oprost i zaborav po protoku vremena ili isteku kazne. Ne, ne za svako djelo.

“Glavna svrha izvršavanja kazne zatvora jest, uz čovječno postupanje i poštovanje dostojanstva osobe koja se nalazi na izdržavanju kazne zatvora, njegovo osposobljavanje za život na slobodi u skladu sa zakonom i društvenim pravilima, čime se pridonosi zaštiti društvene zajednice.”

Ne, ako ste možda pomislili, nije vam to manifest neke udruge civilnog društva koja ratuje za nekakvu utopiju. To što ste upravo pročitali doslovan je prijepis iz aktualnog hrvatskog zakonodavstva, u koji su takve formulacije ugrađene još prije više od četvrt stoljeća, otkako ih je Hrvatska preuzela od Europe.

Pogađate, lajtmotiv zakonodavstva koje smo koristili do tada preuzeli smo iz bivše države. Tada su zatvori bili institucije za preodgoj. Kako kriminalaca, tako i politički nepoćudnih. Uostalom, i Goli otok bio je institucija za politički preodgoj.

Od “preodgoja” do spoznaje da postoje ljudi koji se ne mijenjaju

Komunisti su s vremenom shvatili da postoje i efikasnije metode za obračun s protivnicima. Već u socijalistička vremena maksimalna kazna bila je ograničena na 20 godina, čak i za najteža ubojstva. Vjerovalo se da je 20 godina sasvim dovoljno za preodgoj.

Očito smo od tada imali dovoljno razloga promijeniti mišljenje.

Tijekom 90-ih nagledali smo se toliko ljudskih zvijeri da smo prije isteka tog zlokobnog 20. stoljeća zaključili kako 20 godina nije dovoljno da bismo oprostili, a kamoli zaboravili. Da ne želimo da se takvi ljudi ponovno šeću među nama. Zato je maksimalna kazna povećana na 40 godina.

Nažalost, ubojica iz Drniša svoje je djelo počinio prije toga.

Doživotni zatvor nije osveta nego samoobrana društva

Postoji samo jedan jedini način za obračun s ubojicama poput Aleksića. Ne, nije smrtna kazna. Jer osveta nikad ne smije biti svrha zakona. Nikad oko za oko. Nikad zub za zub.

No, to ni u ludilu ne podrazumijeva automatsku milost, oprost i zaborav nakon isteka kazne. Ne za svako djelo. Ne za zločin koji apsolutno dokazuje Zvijer u spodobi koja tek podsjeća na Čovjeka.

A pogotovo ne potpunu rehabilitaciju i brisanje zločina kao da se nikada nije dogodio.

Smrtna kazna suvišan je eksces i pokazatelj bolesti društva, ali isto se može reći i za preblage kazne za zvjerstva. Doživotna kazna, s druge strane, predstavlja samoobrambenu nuždu društva.

Ako se već ne može retroaktivno propisivati, tada se mora nametnuti trajni nadzor, obavezna dugotrajna psihoanaliza i psihijatrijsko vještačenje. Ne, nikakav “Klub liječenih ubojica”.

Onaj tko je zaslužio doživotnu kaznu za najnasilnija djela, čak i u slučaju pomilovanja, mora doživotno ostati pod nadzorom društva. U svim postupcima recidivisti moraju imati apsolutni prioritet.

Zaštita društva mora biti važnija od iluzije rehabilitacije

Što god penologija sugerirala, glavna svrha dugotrajne zatvorske kazne trebala bi biti zaštita društva od zvijeri koje predstavljaju svakodnevnu prijetnju životima svih oko sebe.

Psihički bolesni i patološki nasilni. Ili oni koji su zlorabili moć u masovnom uništenju.

Da, zakon to blagonaklono naziva “djelom”. Ali zašto stalno govorimo o djelu kada je jasno da je riječ o nezapamćenom nedjelu?

Za nekoga tko je sa 17 uboda nožem sposoban ubiti nemoćnu djevojku nikada se ne bi smjelo pretpostaviti da je dovoljno “ozdravio” da to neće ponoviti.

Kazna doživotnog zatvora tu je da podsjeća kako nitko tko pusti Zvijer iz sebe ne može računati na drugu priliku. Da garantira kako će, bez nekakve čudesne transformacije na rubu svetosti, svoj život provesti iza rešetaka — do posljednjeg zvjerskog daha.