Predsjednik Republike danas osporava model odlučivanja koji je kao premijer godinama ranije sam ugradio u Zakon o obrani. Rasprava o ovlastima tako se vraća na izmjene koje je upravo njegova Vlada donijela 2013. godine, a dodatno učvrstila 2018.
MILANOVIĆ PO OBIČAJU SAM SEBI USKAČE U USTA. On je sam sebi ograničio ovlasti. On ju je htio ograničiti ovlasti predsjednika, pa je tako prije 13 godina sam sebi iskopao rupu iznad koje danas stoji.
Promjenama Zakona o obrani 2013. prvi put je precizirano da se pod pojmom "obuka" u inozemstvu, koja zahtijeva postupak suglasnosti, podrazumijeva obuka postrojbi razine satnije i više, što je zacementirano promjenama Zakona iz 2018.
ŠTO KAŽE ZAKON?
Člank 69, stavak 5 Zakona o obrani:
"Odluke o prelasku granice radi protokolarno-ceremonijalnih aktivnosti te postrojbi razine voda i niže donosi ministar obrane"
Svaka zapovijed koja bi zabranila takvu zakonitu odluku ministra bila bi - pogađate - nezakonita. Čak i kad bi PRH imao ovlasti u miru izdavati neposredne zapovijedi - a nema (to je također sam sebi ograničio Milanović!) - načelnik Glavnog stožera ne bi smio poslušati zapovijed kojom se izričito krši zakon.
ZAKON KOJI MU SE DANAS VRAĆA
Dakle, Milanović je taj koji je promjenama Zakona o obrani, kojima je na niz mjesta ubačen ministar gdje ga nikad nije bilo, razne ovlasti dao u ruke Anušiću. Cilj mu je tada bio ograničiti ovlasti predsjednika, a cilj promjena zakona iz 2018. bio je dodatno olakšati i ubrzati komunikaciju članica EU i NATO-a.
Naravno, to je bilo u vrijeme kad je tvrdio da nikad neće biti predsjednik RH, te bio uvjeren da će vječno biti premijer.
Problem svakako nije što se radi o Francuskoj, nije to prkosna poruka Parizu, nego baš pouzdanički zavjet Moskvi - da Hrvatska i dalje ostaje jedina članica NATO-a čija vojska ne surađuje s vojskom Ukrajine, a njezin predsjednik jedini koji nikad nije otišao u Kijev niti se igdje susreo s ukrajinskim predsjednikom, premijerom niti predsjednikom parlamenta. Kad je imao priliku u Zagrebu, bježao je iz Zagreba.
