No, nekima i dalje nije jasno. Marko Vučetić sjajan je primjer koliko pametni i knjiški ljudi mogu biti ograničeni, da ne velim glupi:

"Vjernik ne može postavljati križeve gdje mu se prohtije jer, sekularnoj državi, nepropisno postavljeni križ predstavlja komunalni problem. On je odbačeni predmet, stvar, otpad ili, u konačnici, smeće. Država, naime, u križu ne vidi niti smije vidjeti nešto sveto, križ je ili zakonito postavljen ili nije, a ako nije zakonito postavljen, onda ga je obezvrijedio onaj tko ga je nezakonito postavio. On ga je učinio smećem. Riječ je, opet, o svećeniku nevjerniku, aktivnom negatoru boga koji zloupotrebljava vjeru, religijske simbole i pravo na slobodu vjeroispovijesti kako bi osvajao javni, društveni i politički prostor”

Opčarani pogled na ideal države u formi bezumnog slijepog Moloha koji automatizmom gazi i proždire sve što nema službeni pečat jest pogled na dobro poznatu i neprežaljenu totalitarnu državu. Deja vu. Ne treba nam država koja kršćanski križ neće prepoznati kao nešto sveto. Ni u paralelnom svemiru! Ne želimo ni državu koja se neće s dubokim poštovanjem odnositi prema židovskoj zvijezdi ili muslimanskom polumjesecu. NE želimo državu u kojoj će biti normalno javno spaljivanje Novog zavjeta, Tore ili Kurana - samo zato što se može ili zato što nije zakonom zabranjeno. A čak i ako nešto nekom namjerom ili slučajem postane neke vrste komunalni problem, to ne znači da ga trebaju rješavati smetlari. Niti robocopi s binarnom logikom. Ne-prijeteći problem ne rješava se likvidacijom.

'Baciti tamo negdje' kršćanski križ ili ploču s imenima poginulih branitelja mogu samo politički idioti ili zagovornici policijske države.

Ja bih takvu državu Marku Vučetiću možda barem na trenutak i poželio, samo kad ne bih morao i sam u njoj živjeti.

P.S. Da, može se razgovarati o tome bi li trebao svećenik u crkvi držati političke govore, no to je unutarnje pitanje Crkve, kao hijerarhije i kao zajednice u cjelini. Ali TO nije meritum ove odluke Ustavnog suda pa su zato ove reakcije apsolutno promašene. Poanta je da svećenik i pred zakonom sekularne države - ako baš hoće - SMIJE kritizirati politiku, IMA neotuđivo pravo zlo nazivati Zlom, kao i moliti za duše grešnika, pravo koje su mu nižestupanjski sudovi opterećeni totalitarnim atavizmom kratkovidno uskratili.