Odlazak petorice sudaca nije samo incident nego početak sustavnog urušavanja ustavnog poretka – a sve pod plaštom političkog manevriranja s Pantovčaka.
Neki suci Ustavnog suda očito vjeruju da svoju dužnost mogu selektivno obavljati – sudjelujući ili ne u ključnim odlukama – pa čak i zamijeniti je izdvojenim mišljenjem koje im služi kao alibi.
Iako sam već ujutro čuo glasine da četvero sudaca planira napustiti sjednicu na kojoj se bira nasljednik Miroslava Šeparovića, prizor u Borgenu bio je nadrealan: čak pet sudaca, i to prije glasanja o dnevnom redu, strateški se povuklo prema Kamenitim vratima. Ne na svijeću Gospi, niti na čašicu rasprave kod Žnidaršića o tome zašto Abesinija nema more, nego u demonstrativnom bojkotu vlastite institucije.
Možda se to nekome čini benignim, ali zapravo je riječ o ozbiljnom presedanu. Ovaj potez jasno označava početak urušavanja ustavnog luka u Hrvatskoj. Ustavni sud time se praktično prepolovio. I dok će netko pokušati relativizirati stvar jednostavnom matematikom – pet plus pet nije trinaest – činjenica je da se kriza kreće u smjeru u kojem 5:5 postaje recept za paralizu.
Plan s Pantovčaka pritom je proziran: blokirati izbor troje novih sudaca, svesti Sud na deset članova i svaku odluku učiniti taocem omjera glasova. U šahu se to zove pat. Ali u politici – to je jednako kao i šah-mat.
Da se ovakav scenarij odigrao prošle godine, u trenutku izbora i predsjedničkog udara na parlamentarni sustav, Hrvatska bi danas možda bila u opasnoj spirali političkog kaosa. Tada su suci, unatoč prijetnjama predsjednika da će ih “istjerati kao glodavce”, izdržali i zaustavili krizu. No u sljedećoj krizi tog osigurača možda više neće biti.
Pet sudaca može misliti da izbor Šeparovićevog nasljednika treba odgoditi, ali način na koji to rade – performativnim napuštanjem sjednice – degradira samu instituciju. Izbor je proveden lege artis, jer je jasno da je u 12 dana nemoguće izabrati troje novih sudaca. Politizacija suda nije njihovo pravo, nego izdaja uloge koju Ustav predviđa.
Ironično, upravo izdvojena mišljenja – kad se koriste kako treba – najveća su vrijednost Ustavnog suda. Ona otvaraju prostor dijalogu i tumačenju prava, pa i oni koji nisu “dežurno protiv” počinju artikulirati razloge svog glasanja. To je zdravo.
Ali napustiti sjednicu, onemogućiti rad i srušiti povjerenje u Sud – to nije dissent, to je sabotaža. I nije sramota biti dio većine, jer ključne odluke koje su rušile Milanovićeve poteze nisu donosili “HDZ-ovi žetončići”, nego gotovo svi suci, uključujući i SDP-ovog osnivača Matu Arlovića. Onoga tko njega naziva žetončićem možemo slobodno prozvati pravim imenom – politički primitivizam i divljaštvo.
