Pod krinkom “antifašizma” i “čišćenja ulica od ustaša”, gradska vlast ideološki revidira prošlost – bez dokaza, ali s puno političke strasti.
U trenutku dok čitate ove retke, odluka je već pala. Zagrebačka skupština izglasala je brisanje četvorice hrvatskih povjesnih ličnosti iz naziva gradskih ulica – Vladimira Arka, Antuna Bonifačića, Ivana Šarića i Filipa Lukasa.
Odluka je donesena uz trijumfalni aplauz gradske većine, koja se pohvalila da “ustaške ulice u Zagrebu odlaze u povijest”. Zašto? Kako sami kažu – zato što Možemo.
Ova “revolucionarna” odluka nije ništa drugo nego ideološki teatar, povratak u vrijeme kad se o krivnji odlučivalo bez suda, a presude su se donosile u partijskim kancelarijama. Iako je hrvatsko pravosuđe već ranije poništilo presude Stepincu i Lukasu, gradska skupština odlučila ih je – barem simbolično – ponovno osuditi. Ovoga puta ne na smrt, već na zaborav.
Filip Lukas, predsjednik Matice hrvatske s najduljim mandatom, već je 2017. godine pravomoćno rehabilitiran od strane hrvatskog suda. Presuda kojom ga je 1946. komunistički režim osudio na smrt proglašena je ništavnom. No to Možemo ne zanima – u njihovom narativu Lukas je “ustaški simpatizer”. Dokaza? Nema. Dovoljna je etiketa.
Zagrebačka vlast danas vodi svoj mali kulturni rat, obračunavajući se s poviješću po načelu – “ako nismo sigurni tko je kriv, pretpostavit ćemo da jest”. Tako je u istom paketu završio i Vladimir Arko, ugledni industrijalac i vlasnik Badela, kojeg se optužuje za “kolaboraciju” jer je u ratnim okolnostima prodavao svoje proizvode – svima, pa i okupatorima. Isti onaj Arko kojeg je i Pavelićev režim zatvarao. Ali ni to nije dovoljno – jer u današnjem Zagrebu biti uspješan industrijalac već je sumnjivo samo po sebi.
Zanimljivo je da i sami povjesničari koji su posluživali kao “stručni temelj” ovoj odluci priznaju da među “izbrisanima” ima i onih koji nisu krivi. No to nikome nije smetalo. Bitno je da se uklapa u ideološki okvir.
Sve to podsjeća na loše režirane reprize prošlosti – samo što sada ulogu partijskog tužitelja preuzima gradska većina pod zeleno-ljubičastom zastavom.
Ova odluka nije čin “antifašizma”, nego opasna poruka da se povijest može uređivati po mjeri dnevne politike.
I dok gradski vijećnici slave svoj “povijesni trenutak”, Zagreb je svjedok novog revizionizma – onog koji ne traži istinu, nego ideološki plijen.
Ako ovako nastavimo, možda će sljedeći korak biti i povratak trga maršala Tita. Jer u gradu gdje se povijest briše dekretom, ništa više nije nemoguće.
