Iako je posve točna ocjena Franje Tuđmana da je NDH bila između ostalog izraz vjekovne težnje hrvatskog naroda za ostvarenje vlastite države te da su mnogi s radošću dočekali stvaranje države koja se kitila nazivom "nezavisna", ubrzo je postalo jasno da od nezavisnosti nema ništa, a da je cijena stvaranja države pošto-poto jednostavno previsoka.
Nema nikakve dvojbe zašto je tako mnogo Dalmatinaca sudjelovalo u partizanskom pokretu ? Pavelić je veliki dio njih prepustio Mussolinijevoj Italiji pa za njih ustaški pokret nije ni bio opcija. Odlazak u partizane mnogi nisu vidjeli kao sudjelovanje u komunističkoj revoluciji, već u pokretu otpora za oslobođenje domovine, pa makar na koncu bili vraćeni u okrilje nekakve Jugoslavije, u kojoj je ipak neposredno pred rat bila oformljena Banovina Hrvatska. Naravno, većina će se uskoro duboko razočarati...
Saga o zadnjem hrvatskom kralju - Kako je Pavelić prodao Dalmaciju, a NDH pretvorio u kraljevinu:
"Na današnji dan 18. svibnja ljeta gospodnjeg 1941. savojski princ Aimone Roberto Margherita Maria Giuseppe di Torino, vojvoda od Spoleta, milostivo je prihvatio hrvatsku krunu i naslov Tomislava II, kralja Hrvatske. Točnije, naziv mu je bio Kralj Hrvatske, princ Bosne i Hercegovine, vojvoda Dalmacije, Tuzle (za koju Tomislav I, naravno, nikad nije ni čuo) i Knina. Hrvatski narod, naravno, nitko ništa nije pitao. Aimone je prihvatio tu titulu na nalog talijanskog kralja, kojeg je pak na to, prema vlastitim riječima ponukao Ante Pavelić, novopečeni Poglavnik novostvorene Nezavisne države Hrvatske, navodno i prije no što je o tome izvijestio samog Mussolinija, koji se pak s time, opet navodno, samo složio.
Kako je tjedan kasnije, 26. svibnja 1941. pisao američki tjednik Time, "Pavelitch je stigao u Rim kako bi ponudio krunu (vijenac od zlatne djeteline s križem i jabukom) bilo kome koga Vittorio Emanuele III odabere, a kralj je imao par nećaka kojima je trebalo posla". Prema drugim izvješćima, kralj je odabrao Aimonea "radi prijatne vanjštine i priličnih umnih sposobnosti", oko čega je, izgleda, u javnosti kraljevine Italije vladao konsenzus, a fotografije dokazuju barem ono prvo: novonametnuti hrvatski kralj bio je doista naočit. No, glavna kvalifikacija bila mu je talijansko dinastičko rodoslovlje i to je jedini razlog zašto mu je kruna pala u krilo.
Ne i na glavu. Ustaška delegacija predala je vojvodi tu novoskovanu "krunu kralja Zvonimira" (originalnoj Zvonimirovoj kruni, koju mu je poklonio papa, trag se zagubio barem pola tisućljeća prije), no na koncu, iako je bila zamišljana, 41-godišnji kralj nije imao pravu krunidbu, na Duvanjskom niti bilo kojem drugom polju, nije nikad niti stupio na hrvatsko tlo, titula pak nije podrazumijevala nikakvu izravnu moć, pa bi epizoda bila posve nevažna bizarnost da nije jedan od brojnih dokaza koliko je Nezavisna država Hrvatska u stvarnosti bila zavisna i podređena fašističkoj Italiji..."
