Filozofski fakultet već stoljećima nije tek akademska institucija, nego prostor u kojem se oblikuju kulturne i političke paradigme. Od vremena hrvatskih isusovaca u XVII. stoljeću do današnjih dana, bio je ideološko žarište – najprije u duhu crkvenog nauka, zatim kao intelektualna baza socijalizma, a danas kao platforma za novu generaciju aktivističkog mišljenja.

Iako je komunizam davno doživio svoj pad, njegovi refleksi ostaju vidljivi – sada u obliku postmarksističke retorike koja dominira i na najprestižnijim svjetskim sveučilištima. U tom kontekstu, zagrebački Filozofski nije iznimka. Autonomija sveučilišta često služi kao zaklon iza kojeg se pod krinkom znanosti promoviraju ideološke agende. Tako nastaje nova „vjera“ – ona koja traži da vjerujemo u dogme jednako čvrsto kao što su to činile religije koje nastoji zamijeniti. Vjerovati da Boga nema, da su rod i spol isključivo društveni konstrukti, postaje akademska norma, ne znanstvena hipoteza.

Oni koji kroz aktivizam žele preoblikovati društvo, odgoj i jezik, sve češće s javne katedre, nisu benigni. Prepoznajemo silu nove generacije političkih komesara, čiji obrazovni projekt financiramo iz vlastitih džepova. Javna sveučilišta, za razliku od privatnih, moraju služiti istini, znanosti i otvorenoj raspravi, ne indoktrinaciji.

Zato je zadaća uprava, regulatornih tijela i resornog ministarstva da zaštite javni interes i akademski integritet – ne da podupiru zamaskirani aktivizam koji se odigrava na račun poreznih obveznika.