Dok je vrh Plenkovićeva HDZ-a i Vlade obilježavao u Maclju obljetnicu bleiburške tragedije, odnosno strašnoga partizanskog genocida nad Hrvatima, njihov koalicijski partner? Milorad Pupovac na Petrovoj gori održao je miting kojim je evocirao skup iz proljeća 1990. godine. Tada se prema procjenama na tom mjestu okupilo i do sto tisuća pobunjenih i agresivnih Srba, nosili su Miloševićeve slike, skandirali da Tuđmana treba ubiti.

I dok se dakle, s jedne strane, Plenković i njegovi podanici kunu da su tuđmanisti, da vode HDZ točno onako kako bi ga i Tuđman vodio, dok se diče navodnim tuđmanizmom, njihovo drugo oko u glavi, Milorad Pupovac, odaje počast onima koji su vikali da Tuđmana treba ubiti. Svatko je išao na svoju stranu, SDSS i Pupovac tamo gdje ih srce vuče, a Plenković i njegovi kamo ih vuče nos, odnosno tamo gdje populistički njuše izbornu korist. Ne znamo kako je bilo dan ili u danima poslije kada su se kao koalicijski partneri našli za zajedničkim stolom, ima li bar malo nelagode među njima. Možda HDZ-ovci i misle da je sve to normalno, ali objektivno to je psihopatologija. Jer kako je moguće sebe smatrati tuđmanistom i biti u političkome savezu s onima koji ne skrivaju da bi se Tuđmanu najradije napili krvi. Može se Pupovac praviti da nije odavao počast skupu iz 1990., nego iz četrdeset i neke, ali to je proziran izgovor koji bi bio perverzan čak i kad bi bio istinit jer ako si dio vrhovne vlasti u ovoj državi, onda se kao civilizacijski minimum podrazumijeva da poštuješ žrtve te države, da budeš u Maclju toga dana i da se kloniš provokacija. No Pupi previše mrzi Hrvatsku da bi tako postupio, on slijedi svoje srce, a ono nikada nije kucalo za Hrvatsku. Ali ostaje pitanje kakva je to uopće hrvatska vlast kojoj je normalno da jedan njezin dio slavi okupatore i ubojice hrvatskoga naroda i nema apsolutno nikakvoga pijeteta prema bleiburškim žrtvama, štoviše namjerno baca sol u hrvatsku ranu i istoga dana slavi srpske krvnike tih žrtava na Bleiburgu i na križnome putu.

Ne ogleda se apsurdnost vladajuće koalicije u dijametralno suprotnome odnosu HDZ i SDSS-a samo prema prvome hrvatskom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu, nego i prema ratnome ministru obrane Gojku Šušku, drugome najvažnije čovjeku iz toga slavnog doba. Nedavno je HDZ obilježio 25. obljetnicu smrti tog doista neponovljivoga, samozatajnoga i skromnoga domoljuba, kojega su hrvatski kriminalci i kokošari proglasili zločincem i profiterom samo zato da bi potisnuli svoje sramotne živote, a zagrebačka Hvidra pokrenula inicijativu da se Šušku podigne spomenik ispred Ministarstva obrane u Zagrebu. Kao po Pavlovljevu refleksu, odmah su u Pupovčevu medijskome četničkom gnijezdu, Novostima, počeli kampanju protiv Šuška, odnosno protiv, kako pišu, šuškonostalgije jer za njih je Šušak? zločinac zato što ih je istjerao s okupiranog hrvatskog područja. Zagrebačka Hvidra teško će do spomenika jer se nešto pita i gradska vlast Zagreba koja bi s lakoćom dala dozvolu za spomenik Ratku Mladiću ili Simi Dubajiću, ne i nekome zaslužnome Hrvatu. I ovdje navire pitanje kako je moguće da Plenković Pupovčevim Novostima koje pljuju po Šušku daje 600 tisuća eura godišnje.

Da je Hrvatska jedna od zadnjih komunističkih rupa u Europi, svjedoči i činjenica da u Kumrovcu postoji velik spomenik jugoslavenskome monstrumu Josip Brozu Titu. Titu je ubiti čovjeka bilo kao popiti čašu viskija. Pripremajući konferenciju komunista u Zagrebu na kojemu je izabran za šefa, samo u jednome danu ubio je dva čovjeka. Bio je pedofil, sadist, ubijao je i svoje žene i ljubavnice, uglavnom utjelovljenje zla. Tragedija je da je Hrvatska u mentalnome i političkome ropstvu prema tom zloglasnome političaru, notornome ratnom zločincu i njegovu razdoblju.? Na žalost ne samo prema Titu, nego i prema četnicima jer ne bi, da nije tako, čuvala četničke spomenike po Hrvatskoj.

Domovinski pokret prošloga je tjedna u kumrovečkome performansu nakratko prekrio ceradom spomenik krvniku. Netko je pozvao policiju, oni su došli i pristojno registrirali slučaj, upozorili da je to ipak spomenik, bez obzira na to o komu se radi, dakle makar bio i zločinčev, ali se ne smije kao dirati.? Ono što je znak apsolutnoga mentalnog poremećaja reakcija je načelnika općine Kumrovec koji je akciju Domovinskoga pokreta nazvao vandalizmom i dodao kako je za njih Tito turistički brend te ne će dopustiti skrnavljenje. Na nekoj razini podsvijesti možda taj lik i može priznati da je riječ o zločincu, ali im je važan kao turistički brend kojega poštuju i od kojega općina može imati koristi. Raditi turistički brendove od mega ubojice hrvatskoga naroda, to je doista najniže dno na koje jedan čovjek, a ne samo Hrvat, može pasti, zapravo teško se itko na toj razini uopće i može nazvati čovjekom i Hrvatom.

Naposljetku, pod isti zajednički nazivnik poremećenosti u hrvatskoj politici spada i ponašanje gradske vlasti u Zagrebu koja otvoreno uklanja imena hrvatskih velikana sa zagrebačkih ulica, ostavlja imena srpsko-jugoslavenskih ubojica jer im ta imena ne smetaju i najavljuju imena ulica po nekim novim ubojicama. Argumenti apsolutno ne pomažu. Možete objavljivati popise nevino smaknutih Zagrepčana iz 1945, bez suđenja ili sa suđenjem, možete dokazati da je riječ o okupaciji, a ne o oslobođenju, ali kod onih koji su jednom bez ikakva razloga? prihvatili neke mazohističke krupne laži ne može ih se ni s kakvim razumom više otkloniti. Zato jedan europski Zagreb? civilizacijski tone, u njemu nekažnjeno i bez otpora opančari provode svojevrsni kulturocid. Ne znamo jesu li to Zagrepčani zaslužili, ali čemu drugom su se uopće mogli nadati oni koji su glasovali za Radu Borić, Uršu Raukar, Sandru Benčić, Tomislava Tomaševića ili Joška Klisovića osim nekom obliku ponavljanja mračne prošlosti.