Mnogi zaključuju da nije jer se srbijanska i hrvatska društva dijametralno razlikuju. Iako je to istina, ima u takvoj ocjeni ponešto nerealnoga optimizma, ne samo zato što i u Hrvatskoj, kao i u svakom društvu na svijetu, postoje, na žalost, psihopati spremni uporabiti oružje bez ikakve grižnje savjesti i posijati zlo oko sebe, nego i zato što hrvatska politika, na jedan podnošljiviji način u odnosu na Srbiju izgrađuje društvo i ozračje na laži, odnosno na bijegu od istine i činjenica.?

Laž je u korijenu svake individualne i kolektivne psihopatologije. Srbija je stvorila takvo društvo u kojemu je u laži vidjela lijek za sve svoje poraze, ratove, genocide i promašaje što ih je počinila. ?Nema sumnje da joj sada iluzije vraćaju kao bumerang kroz opći pakao u kojemu živi, a kojega su ovakvi pokolji samo jedna, najbolnija manifestacija. Laž i mržnja u Srbiji prema svima, a naročito prema Hrvatskoj i Hrvatima sveobuhvatna je. Cilj laži u Srbiji je od poražene i osramoćene stvoriti pobjedničku i ponosnu naciju.?? Hrvatska je druga galaksija.? U Hrvatskoj definitivno ne postoji mržnja ni prema komu ili je posve efemerna (koliko god neki antihrvatski krugovi tvrde suprotno),? ali postoji laž kojoj je cilj obrnut u odnosu na Srbiju, od pobjedničke i ponosne Hrvatske stvoriti poraženu i poniženu naciju, u čemu su, na žalost, izdajničke elite u posljednjih dvadesetak ?godina, i uspjele.

Hrvati se, za razliku od Srba, lakše nose s lažima svoje službene politike jer su briljantni politički i vojni pobjednici, žive sa svojim pobjedama i realiziranim političkim nacionalnim idealima te ih je baš briga za Plenkovićeve, Milanovićeve, Tomaševićeve ili Mesićeve laži i bljuvotine koje, uostalom, uglavnom i ne slušaju, te im se zbog takvih jedino gadi politika i ne izlaze na izbore. Srbi, za razliku od Hrvata ne mogu uživati u svojim porazima i sramoti i zato su tamo frustracije teške, duboke i opasne.?????

Pa ipak, laž je laž i obje države, kako Srbija, tako i Hrvatska živi u jednoj vrsti virtualne prošlosti, a onda i sadašnjosti. Jasenovac je paradigma života u laži ? srpskoga i hrvatskoga. U Srbiji to pretvaraju u mit od 700 tisuća navodnih žrtava, a u Hrvatskoj u logor smrti gdje je navodno skončano 83 000 ljude „zaklanih od ustaša”.? Cijeli svijet zna da je jedno i drugo laž i da nema dokaza ni za jednu ni za drugu tvrdnju pa se poludjeli hrvatski i srpski mitomani i ne razlikuju bitno, tek u broju navodno umorenih. Te izmišljene ili nedokazane brojke prihvaćaju posve iracionalno, dakle na mjestu gdje je u svim iskapanjima otkriveno slovom i brojem 725 kostura, većim dijelom hrvatskih.

Baš zato što i Hrvatska svoje društvo gradi na lažnoj povijesti, lažnim herojima, lažnim vrijednostima, lažnim anketama, lažnim statistikama, lažnim brojem stanovnika, birača i glasova, lažnim zaslugama i odličjima, lažnim iskazima, lažnim presudama, lažnim oslobodiocima, lažnim medijskim izvješćima, lažnim obećanjima, lažnim i tuđinskim simbolima ? baš zbog svih tih laži nitko se ne bi trebao zanositi iluzijama da i u Hrvatskoj nisu mogući krvavi događaji kao i u Srbiji. Zar slučaj nesretnoga Bezuka prije nekoliko godina nije dovoljno upozoravajući? Zašto bi bilo iznenađenje da sutra netko tankih živaca zaključi da više ne može slušati ?i gledati Pupovca, Plenkovića i Milanovića, Mesića ili Tomaševića kako slave zločin i zločince, brutalno lažu i vrijeđaju hrvatski narod. Mogli bismo čak utvrditi da je, hvala Bogu, prava sreća da u Hrvatskoj nitko još nije poludio do te mjere pa da isprazni cijeli spremnik metaka u nekoga od tih manipulatora koji su se odrekli svoga naroda. ?

Zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević vratio je kotač povijesti u Zagrebu za nekoliko desetljeća unatrag. Paljenjem tzv. trnjanskih krijesova, on slavi i veliča jugoslavenske krvoloke kao osloboditelje. Uzalud svi dokazi o 130 masovnih jama i tisućama kostura u njima, uzalud popisi strijeljanih i ubijenih Hrvata. Iako su na tome vampirskome balu pokraj Save, kao i sutradan u Lisinskome, bili uglavnom zagrebački Srbi, četnici i Jugoslaveni, te poneki hrvatski kvisling, mahom potomci koljača iz 1945., sam je Tomašević iz katoličke obitelji s kojom se očito vrijednosno razišao. Gdje je krenulo po zlu u odgoju toga čovjeka, to je pitanje za njegove nesretne roditelje, ali nema gore sudbine nego imati sina koji slavi srpske ubojice i vrijeđa hrvatske žrtve koje po drugi put ubija. Onaj tko slavi jugoslavensku vojsku kao oslobodilačku 1945., ?taj zapravo slavi istoimenu vojsku koja je 1991. okupirala Vukovar. Oni, pak, koji slave jugoslavensku vojsku i njezine koljače, vrlo vjerojatno su i sami nerealizirani koljači Hrvata koji bi činili isto kao i njihovi ideološki predci poput Sime Dubajića i, po Dubajićevim riječima, Milka Planinc kada bi se ponovile povijesne okolnosti.

Umro je Nikica Valentić i laka mu hrvatska gruda. Jedan je od najpamtljivijih hrvatskih predsjednika Vlade iz najblistavijega doba kada je Hrvatska, s Tuđmanom na čelu, ostvarila veličanstvene vojne pobjede, sama vlastitim snagama i sredstvima izgradila porušene kuće građanima, nikoga nije ostavila bez posla, kruha i krova nad glavom. Bilo je to zlatno doba hrvatske države. Bio je na glasu kao vrsni ekonomist, ali je propao kad je napustio politiku i otisnuo se u privatni biznis.

?Valentić je bio od početka do kraja lojalan Tuđmanu. Kada su Mesić, Manolić i istomišljenici 1994. pokušali izvesti državni udar i svrgnuti Tuđmana, očekivali su upravo od tehnomenadžerske struje u HDZ-u da im se prikloni, odnosno od samoga Valentića. Tadašnji američki veleposlanik u RH Peter Galbraith pučiste je okupio u Budimpešti, ali je Valentić ?odbio pridružiti im se. Toga je dana otišao u neku birtiju u Prepuštovec, naručio narodnajke i uživao u piću. Želio je da se pročuje gdje je bio toga dana kako nitko od pučista kasnije ne bi mogao lagati da je bio s njima. ?Tuđman je u vili Weiss sazvao sve zastupnike HDZ-a pred sjednicu Sabora. HDZ je donio odluku o smjeni Mesića s dužnosti predsjednika Hrvatskoga sabora, a Manolića s dužnosti predsjednika Županijskoga doma. Franjo Gregorić jasno je dao do znanja da tehnomenadžeri iz stranke čvrsto stoje uz predsjednika Tuđmana, a ne uz Mesića. Mesić sutradan nije htio fizički napustiti saborsku fotelju pa su ga morali iznositi. Kasnije se doznalo da je cilj pučista bio zaustaviti oslobodilačke operacije Bljesak i Oluju.. Poražen je ostao na kraju i veleposlanik Peter Galbraith. Tuđman ga je smatrao budalom kad je dolazio na Brijune s nekom svojom kurvom i glumatao čimbenika koji će riješiti krizu. Galbraith je htio i Clintonu u Washingtonu pokazati kako on uspješno rješava zamršene situacije u svijetu, ali je na kraju ispao budala i u očima ?Clintona i u očima svoga oca, poznatoga ekonomista Johna Galbraitha. Poraženi Mesić kasnije je nastavio svoju „misiju” pa je bio tajni svjedok protiv Hrvatske u Haagu. Narod ga je dva puta nakon svega? birao za predsjednika. Time se i u slučaju Hrvatske, nakon što se prvo ponovila kao tragedija, povijest ponovila i kao farsa. ?????????

?