Nakon američkih, fokus se prebacuje na domaće predsjedničke izbore.
Mogućih će kandidata biti, izgleda, kao gljiva poslije kiše. Sada je kandidaturu najavio i kandidat stranke Pravo i pravda Mislav Kolakušić. U prošlome mandatu bio je europarlamentarac, na novim izborima uspio dobiti povjerenje građana za novi mandat u Europskome parlamentu, a kako je zbog europskih izbora prije toga otkazao mogućnost da bude saborski zastupnik, ostao je izvan Hrvatskoga sabora i ovi su mu izbori sada posljednja šansa za političko preživljavanje.
No i Kolakušić je zapravo poput svih ostalih zasad samo potencijalni kandidat. Po nekim je neslužbenim informacijama, Izbornome povjerenstvu potencijalnu kandidaturu najavilo čak više od 60 osoba. Dok ovo pišemo, kandidaturu najavljuje i Anton Filić, umirovljeni novinar Večernjeg lista. Dakako, ne će ih biti ni deseti dio u nadmetanju za glasove jer da bi i stekli status kandidata, moraju prikupiti 10 tisuća glasova potpore građana. Čim bude poznat nadnevak predsjedničkih izbora, kreće akcija skupljanja potpisa. Nije nevažno, naročito za neovisne kandidate, da skupe što više glasova jer ako neki neovisni kandidat donese Povjerenstvu, primjerice, 50, 60 ili 90 tisuća potpisa, bit će to snažna poruka da uživa povjerenje velikoga broja birača.
Potencijalni su predsjednički kandidati SDP-ov Zoran Milanović, kandidatkinja Možemo Ivana Kekin, kandidat HDZ-a Dragan Primorac, neovisni kandidati Tomislav Jonjić i Marija Selak Raspudić, kandidat Mosta Miro Bulj, kandidatkinja stranke Dom i novo okupljanje Branka Lozo, kandidaturu su najavili slikar Antun Mateš, sada Mislav Kolakušić, Dražen Keleminec i još neka manje poznata imena. U cijeloj ovoj predkampanji, orkestrirani bojkot neovisnoga kandidata Tomislava Jonjića prerastao je u fenomen koji svjedoči o poraznome statusu hrvatske demokracije. Ni jedne jedine sekunde Jonjić nije bio u četirima nacionalnim televizijskim kućama, na HTV-u, RTL-u, Novoj TV, N1, premda je prvi, još u svibnju, najavio kandidaturu. Nepravda ili diskriminacija koju mediji čine ovomu kandidatu nije samo evidentna, nego sada već i perverzna. Valjalo bi znati po naputku kojega je to moćnika, ili koje više sile, Jonjić zabranjen. Jer posve je sigurno da urednicima četiriju televizija s nacionalnom frekvencijom i urednicima dnevnih listova, kao i vlasnicima istraživačkih agencija, nije odjednom svima u isto vrijeme pala na pamet jedna te ista misao o zabrani Jonjića.
Neki, pak, drugi kandidati koji dolaze iz istoga političkoga spektra, redoviti su gosti, praktički privilegirani. Onaj iza zavjese tko upravlja lutkama na koncu ocijenio je očito da je Jonjić „opasan“ pa ga treba zaustaviti potpunom ignorancijom. Predsjednički favoriti su za „vladare iza sjene“ samo Milanović i Primorac, a ostalima je namijenjena uloga marioneta kojima je cilj da za potrebe međusobnoga nadmetanja HDZ-a i li SDP-a disperziraju biračko tijelo i po metodi divide et impera olakšaju njihovim kandidatima utrku. A ako se pojavi neki „uljez“, neki treći kandidat mimo zadane sheme koji ima izgleda, treba ga zaustaviti pod svaku cijenu… Ples lažiranih anketa kojima smo svjedoci iz dana u dan izraz je te manipulacije koja , naravno, nije svojstvena samo Hrvatskoj. Vidjeli smo ovih dana da nisu manje nego možda i veće manipulacije u zemlji koja je kolijevka demokracije, dakle u SAD-u. Bezbrojna su istraživanja izlazila s predviđanjima o tijesnoj utrci, o prednosti Kamale Harris nad Donaldom Trumpom, no rezultat je bio posve suprotan. Trump je hametice potukao protukandidatkinju i sve ove analitičare i prognozere ostavio šokiranima, nesretnima i bez teksta. Može li se sličan scenarij dogoditi i u Hrvatskoj? To je teško reći, ali nema dvojbe da se u Hrvatskoj medijsko-promidžbeni stroj upregnuo do krajnjih granica da Milanović ostane na Pantovčaku u još jednome mandatu. Mediji koji ga favoriziraju po vlastitome priznanju čine to teška srca zbog silnih njegovih metamorfoza i povremenoga dodvoravanja desnici, ali zaključuju kako je za njih bolji i on kao takav nego da dođe HDZ-ov kandidat ili, što se njih tiče, ne daj, Bože, netko s desnice. Nema toga dobroga kandidata HDZ-a kojega će ljevičarska tzv. avangarda prihvatiti, posebno ne jugoslavenska ljevica koja dominira. S druge strane, za razliku od ljevice, desnica u Hrvatskoj zna zažmiriti ponekad i dati glasove ljevičarskome kandidatu ako im se dodvori. Mesić nije nikakav desničar nego provokator pa je dva puta uzastopce pobijedio glasovima desnice koja je znala da je svjedočio protiv Hrvatske, da je ukrao čekove hrvatske dijaspore u Australiji… Čak je i Josipović pobrao svojedobno djelić simpatija na desnici kao „jako obrazovan“ kandidat koji je spašavao hrvatsku glazbu. Pjevali su mu, naravno, za novac, pok. Vinko Coce, Daleka obala i mnoga druga imena koja se ne svrstava u ljevičarski krug, nego baš obrnuto.
Osokoljen rezultatima američkih predsjedničkih izbora, dio hrvatske konzervativne scene nada se kako će i hrvatski birači na skorašnjim predsjedničkim izborima birati po sličnome mentalnom obrascu, odnosno da će reći NE onim kandidatima koji simboliziraju tzv. woke ideologije, koji se godinama ognjem i mačem bore protiv tradicije, nacionalnih simbola i prirodnih i bioloških datosti kod građana. Kad bi hrvatski birači slijedili logiku američkih, onda bi Milanović ispao već u prvome krugu. Ovdje, pak, vidimo kako je on favorit u svim anketnim istraživanjima. Bude li doista izabran, opet će se javiti pitanja bez odgovora, primjerice kako je moguće da navodno premoćno katolički birači izaberu ateista, kako je moguće da izaberu čovjeka koji se otvoreno zauzimao protiv definicije braka, koji favorizira jugoslavenske povijesne ličnosti i vrijednosti, a osloboditeljima Hrvatske smatra jugoslavenske okupatore, koji vrijeđa hrvatske postrojbe i njihove simbole iz Domovinskoga rata, koji poduzima protuustavni udar na izborima za Hrvatski sabor… Takav mogući izbor ne će se moći objasniti, recimo, slabošću HDZ-ova kandidata ili općom frazom da nisu imali za koga glasovati. Imali su i imaju, naročito na ovim izborima. Pa ako u Hrvatskoj Milanović dobiva tri, pet ili desete puta više glasova nego kandidati Jonjić, Lozo, Selak, Bulj, onda je neka druga mazohistička patologija u pitanju jer apsolutni je paradoks da vrući hrvatski nacionalisti i fanatični katolici biraju nekoga tko je ne samo suprotnoga identiteta, nego i predvodnik huškačkih kampanja protiv svih vrijednosti za koje se oni zauzimaju.
Kada bi mediji bojkotirali, primjerice, Milanovića, Primorca ili Mariju Selak Raspudić kao što bojkotiraju Jonjića, dakle kada im dosad u dva mjeseca pretkampanje ne bi dali ni sekundu vremena da se predstave, s pravom bi se digla na noge sva međunarodna i domaća demokratska javnost. Zbog ignoriranja Jonjića nitko se ne buni, nitko ne pita zašto to mediji čine samo njemu i po čijem nalogu. Ni novinari, ni urednici, ni nevladine udruge, ni kojekakvi međunarodni forumi baždareni da prate stanje demokracije, ni oporbene političke stranke, ni jedan intelektualac... Medijski tretman Tomislava Jonjića indikator je stanja demokracije i zrelosti hrvatskoga društva, a ne njegova favoriziranja ili nefavoriziranja. Posve je legitimno i normalno da on bude nekim biračima neprihvatljiv, nesimpatičan, ali ovdje nije riječ o tomu, nego o skandaloznome embargu na jednoga kandidata.
