Što predsjednik Republike zapravo odbija?

"...Francuska ne okuplja europske partnere kako bi pokazala vojnu moć. Vojnu moć već posjeduje. Okuplja ih kako bi pokazala političko jedinstvo u trenutku kada Europa traži odgovor na pitanje kako dugoročno osigurati vlastitu sigurnost. Zato Macron u pozivu ne govori o NATO-u, nego o europskoj obrambenoj solidarnosti. Zato ne poziva samo šefove država i vlada, nego želi da njihove zastave i počasne garde prođu Champs-Élyséesom kao vidljivi znak zajedničke političke ambicije.

Upravo zbog toga hrvatski spor nije tek još jedna epizoda u sukobu Pantovčaka i Banskih dvora. On je prvi ozbiljniji politički prijepor u Hrvatskoj oko pitanja europske strateške autonomije – i zato ga nije moguće razumjeti ako se promatra isključivo kroz prizmu unutarnjih političkih odnosa ili ustavnih ovlasti.

Tek kada se razumije što Francuska ovim događajem želi postići, može se razumjeti i što zapravo znači hrvatsko prihvaćanje ili odbijanje takvog poziva.

Što predsjednik Republike zapravo odbija? Tek u tom kontekstu hrvatski spor dobiva svoje pravo značenje.

Predsjednik Republike nije odbio sudjelovanje Hrvatske u NATO-ovoj aktivnosti. Nije odbio slanje hrvatskih vojnika u međunarodnu misiju. Nije odbio sudjelovanje u vojnoj operaciji niti donošenje bilo kakve odluke povezane s ratom u Ukrajini. Odbio je sudjelovanje hrvatske počasne postrojbe na događaju kojim Francuska želi simbolično predstaviti svoju viziju snažnije europske obrane.

To nije nevažna razlika..."

Ako nije europska obrana, što jest?

"...To nije nevažan detalj. Vanjska politika nije popis veta. Nije niz pojedinačnih odbijanja. Nije strategija u kojoj se svaka nova europska inicijativa promatra kao potencijalna prijetnja hrvatskim interesima. Vanjska politika mora odgovoriti na jednostavno pitanje: gdje Hrvatska želi biti za deset ili 20 godina i s kim želi graditi svoju sigurnost?

Macronovo pismo zato otvara raspravu koja daleko nadilazi jedan vojni mimohod. Francuski predsjednik nije pozvao Hrvatsku u novu vojnu operaciju. Nije tražio slanje vojnika u Ukrajinu. Nije pozvao Hrvatsku da preuzme nove međunarodne obveze. Pozvao ju je da, kao članica Europske unije i strateški partner Francuske, simbolično podrži ideju snažnije europske obrambene suradnje. Predsjednik Republike ima puno pravo smatrati da to nije u hrvatskom interesu.

Ali, tada ostaje pitanje koje će prije ili kasnije morati dobiti odgovor. Ako nije to, što jest?..."

Odgovor koji je, prema autoru, već dan

To je doista prevažno pitanje, koje je ovdje morao postaviti netko tko nije kontaminiran svakodnevnom baražom bojnih otrova s Pantovčaka. No, ja ću se usuditi ovdje shvatiti ga dijelom retorički. Romano konstruktivno i diplomatski Predsjedniku Republike, s poštovanjem koje bi ta institucija trebala zasluživati, ostavlja prostor koji bi u normalnom diskursu doista morao postojati.

No, nažalost, činjenice nas odavna prestižu. Milanović je zapravo odavna odgovorio na to pitanje, još kad mi je u sam osvit Putinove invazije na Ukrajinu u mikrofon odgovorio da je "širenje NATO-a bilo napad na Rusiju", da je "dosta tog širenja bilo u mojem prokletom životu" te da će on "osobno zaustaviti" svako daljnje širenje NATO-a. Bila je to njegova časna pionirska Putinu, koju se on trudi održati do današnjeg dana. Posve je suvišno pitanje je li Milanović na Putinovom platnom spisku, trag novca je potpuno nebitan ako se on ponaša baš kao da to jest.

Macron vrlo vjerojatno ima i svoje unutarnjopolitičke motive za ovakvu paradu, no oni su irelevantni u trenutku kad mu se cijela Europa odaziva, svi osim najvjernijih Putinovih saveznika. Hrvatska bi tako po Milanovićevom planu trebala jedina izostati u trenutku dok se kristalizira zajednička europska obrana. Njezin izostanak, dakako, bio bi mnogo primjetniji od njezina dolaska. Uz aplauz iz Moskve. Maladjec!

Naravno, time ovaj tekst ne postaje manje važan. Naprotiv! Svakako pročitajte u cijelosti.

Tagovi: