Rasprava o mogućem rušenju stadiona Poljud ne može se promatrati izolirano. Ona dolazi nakon više od dva desetljeća sportskog posrtanja nekada najvećeg hrvatskog nogometnog kluba, ponižavanja njegovih legendi i sve dublje krize identiteta.
Od sportskog ponosa do kronične krize
Hajduk je desetljećima bio simbol hrvatskog nogometa. Klub koji je stvarao reprezentativce, osvajao trofeje i nosio snažan identitet grada i regije, voljen u cijeloj Hrvatskoj i diljem svijeta. Danas, međutim, već više od dvadeset godina nema naslov prvaka Hrvatske.
Za klub koji je nekoć bio sinonim uspjeha to nije samo sportski podatak nego ozbiljan znak duboke krize. Umjesto povratka na vrh, Hajduk se godinama vrti u začaranom krugu upravljačkih eksperimenata, unutarnjih sukoba i propuštenih prilika.
Legende bez poštovanja
U tom procesu posebno je bolno što su mnoge bivše i sadašnje igračke legende, ljudi koji su stvarali povijest kluba, često tretirani bez elementarnog poštovanja.
Umjesto da budu stup identiteta i kontinuiteta, nerijetko su marginalizirani, ignorirani ili javno prozivani. Klub koji zaboravlja vlastite legende gubi ono najvrjednije – osjećaj povijesti i pripadnosti.
Sada je na redu Poljud
U takvom kontekstu pojavljuje se i ideja o rušenju stadiona Poljud, jednog od najprepoznatljivijih simbola Splita i hrvatske sportske arhitekture.
Stav koji ide u tom smjeru zauzeo je i predsjednik HNK Hajduk Ivan Bilić, otvarajući prostor scenariju u kojem bi stadion bio srušen kako bi se na njegovu mjestu izgradio novi objekt.
No Poljud nije obična građevina. On je simbol epohe, mjesto na kojem su generacije navijača živjele svoje najveće sportske emocije i jedan od najvažnijih arhitektonskih projekata moderne na ovim prostorima.
Granica između odluke i ludosti
Zato pitanje rušenja Poljuda nije tek urbanistička dilema. To je pitanje zdrave pameti.
Jer kada netko nakon dvadeset godina bez naslova prvaka, nakon dugotrajnog sportskog i organizacijskog posrtanja, nakon ponižavanja vlastitih legendi, sada odluči srušiti i stadion koji je simbol kluba – onda to više nije rasprava o projektima.
To postaje pitanje odgovornosti.
U normalnom društvu takve ideje ne bi bile predmet marketinških prezentacija i studija izvodljivosti. One bi prije izazvale reakciju institucija. Policije ili psihijatrije.
Jer kada se sustavno uništavaju simboli jednog grada i jedne sportske tradicije, tada više ne govorimo o sportskom upravljanju nego o destruktivnom obrascu koji traži ozbiljnu društvenu reakciju.
U najmanju ruku – zaustavljanje.
