Dok se hrvatska javnost još pokušava snaći u lavini informacija o sumnjama na milijunske malverzacije u sportskim savezima, dvije priče posebno odjekuju – ona o Tomislav Čuljak i ona o Vedran Pavlek. Nisu to izolirani incidenti. To su simptomi sustava.

Čuljak, visokopozicionirani HDZ-ovac i dugogodišnji akter u sportskim strukturama, posljednjih dana našao se pod povećalom zbog sumnji na financijske nepravilnosti u judo savezu. Iako detalji istrage tek izlaze na vidjelo, obrazac je poznat: netransparentno upravljanje, slaba kontrola i politička zaštita koja godinama amortizira svaku ozbiljniju provjeru.

Istovremeno, Pavlek – čovjek koji je godinama bio sinonim za hrvatsko skijanje – prema dostupnim informacijama već danima izmiče pravosudnim tijelima, dok se nad njegovim imenom nadvija sumnja na izvlačenje čak 30 milijuna eura. Taj iznos nije samo broj. To je cijeli jedan sustav koji je morao zakazati da bi takvo što bilo moguće.

Gdje prestaje sport, a počinje politika?

No, pravo pitanje nije što su radili Čuljak i Pavlek.

Pravo pitanje je: kako su to mogli raditi – i koliko ih još ima?

Hrvatski sportski savezi godinama funkcioniraju kao zatvoreni krugovi moći. Financiraju se javnim novcem, ali djeluju bez stvarnog javnog nadzora. Na čelnim pozicijama često se nalaze ljudi s jasnim političkim zaleđem, a odgovornost se razvodnjava između upravnih odbora, nadzornih tijela i ministarstava koja reagiraju tek kada priča eksplodira u medijima.

Politički patronat nad sportom nije novost. On je, zapravo, postao pravilo. Savezi su često produžena ruka lokalnih ili nacionalnih političkih struktura, gdje lojalnost vrijedi više od stručnosti, a kontrola je formalnost, ne alat.

U takvom sustavu, novac nije problem – problem je što nitko ne pita gdje ide.

A kada se to pitanje napokon postavi, obično je već kasno. Dokumentacija je “čista”, odluke su kolektivne, odgovornost je difuzna, a ključni akteri – poput Pavleka – više nisu dostupni.

Slučajevi Čuljak i Pavlek zato nisu samo kriminalističke priče. Oni su ogledalo jednog modela upravljanja u kojem su sport, politika i novac isprepleteni do te mjere da je gotovo nemoguće razlučiti gdje prestaje javni interes, a počinje privatni.

Ako je u judo savezu moguće govoriti o malverzacijama, a u skijaškom o desecima milijuna eura, teško je izbjeći sumnju da slični obrasci postoje i drugdje. Možda ne u istim razmjerima, ali u istoj logici.

Zato je svaka nova afera manje iznenađenje, a više potvrda.

I dok se javnost zgraža nad pojedincima, sustav mirno čeka da se buka stiša.

Jer u Hrvatskoj, problem nikada nisu samo ljudi.

Problem je što ih sustav uporno proizvodi.