Umjesto bistrine, totalna mutež, a umjesto blagoslova kao da nas je zapahnulo prokletstvo. Tako se ukratko mogu sagledati reakcije koje su uslijedile nakon objave doktrinarne deklaracije ”Fiducia supplicans?, koja je lansirana u predbožićnom tjednu, bez imalo taktičnosti i suptilnosti u njezinu predstavljanju, nego je s vatikanskih visina bačena kao kost među raju na izrazito delikatnu temu za koju se u pravilu zna da izaziva buru reakcija. Nedorečenost i nedosljednost deklaracije zbunjuje i jedne i druge, i konzervativne i liberalne, pa se teze i antiteze najnovijeg dokumenta Dikasterija za nauk vjere koriste kako kome paše, od onih da je blagoslov besplatan i namijenjen svima pa i grešnicima, do onih da se ovime blagoslivlja grijeh.

Pitanja je doista mnogo, a odgovora premalo. Sama deklaracija govori o novom pogledu na blagoslov istospolnih zajednica i neregularnih parova, tj. onih ponovno vjenčanih. No oni su vrlo brzo pali u sjenu medijske kampanje oko blagoslova istospolnih parova, premda razvedenih i ponovno vjenčanih ima čitava vojska. Statistički sigurno brojnija i željnija sakramentalnog života od onih u istospolnim vezama, a koji od spomenute deklaracije neće imati gotovo ništa, jer nimalo ne rješava problem njihova pristupa sakramentima ispovijedi i pričesti, za kojima većina čezne.

Zanimljivo je da ”Fiducia supplicans? brani s jedne strane crkveno viđenje braka isključivo kao muško-ženske zajednice i ne odobrava spolne odnose izvan njega, a s druge ima potrebu omogućiti blagoslov onima koji tako ne žive. I naglašava da taj blagoslov nikako ne može biti u liturgijskoj formi, što znači da ne postoji ni obred toga blagoslova po nekom obredniku, nego je isključivo pitanje slobodne forme svećenika ili đakona koji će ga udijeliti nekome paru. Ponovno pitanje ? zašto baš paru, a ne pojedincu? Odnosno, može li svećenik dvojici ljudi koji kleknu ispred njega i zamole blagoslov pitati jesu li oni dečko i dečko, samo dvojica prijatelja ili možda braća. Naprosto su ga zamolili da ih blagoslovi i zazove na njih Božju milost, za zdravlje, mir i sreću i on to može učiniti bez da propituje njihovu savjest, bračni ili rodbinski status. Čemu je onda trebalo donositi posebnu doktrinarnu deklaraciju?

Mišljenja su u Crkvi duboko podijeljena. S jedne strane u tome se vidi otvaranje vrata izjednačavanju statusa istospolnih zajednica s bračnim zajednicama (što deklaracija, doduše, izričito niječe), a s druge strane upravo uvođenjem ovog načina blagoslivljanja da se želi spriječiti šizmu koja je zahvatila crkve poput njemačke i u drugim zemljama, čiji svećenici odavna blagoslivljaju istospolne parove pa im se na ovaj način želi zapriječiti da to čine u liturgijskom činu. Što pak ima uporišta u prijašnjim papinim izjavama da Crkva nikada neće blagosloviti grijeh, a on je evidentan u životu onih koji žive u za Crkvu neregularnim statusima.

Mučno je ponajviše što sve dolazi neposredno uoči Božića i što duh deklaracije nije potaknuo duh zajedništva, nego duh podjele. Istini za volju, jedna od odlika pontifikata pape Franje je povremeno poticanje na zbunjenost i iznenađenje, ali plodovi ovako velike konfuzije nisu nimalo evanđeoski, makar bili potaknuti i najplemenitijim namjerama sinodalne razigranosti Crkve. Vidi se to iz reakcija koje su uslijedile u samoj Crkvi.

No, dok se sve ne izbistri do kraja, iskoristimo ovo božićno vrijeme i blagoslivljajmo jedni druge. Zazivajmo na one koje volimo, kao i na one koje ne volimo, Božji blagoslov. Blagoslov je potreban svima. Pokazuju to dobro plodovi ove deklaracije.