To je potpuna suprotnost onome što mi možda proživljavamo ? što vjerojatno proživljavamo ? ovdje dolje, gdje ostajemo tako daleko od svega što je ispravno uređeno, čvrsto postavljeno i potpuno.

?Kada vidimo takvo nebo, trebali bismo zgrabiti pokrivač i topli napitak, i jednostavno neko vrijeme promatrati zvijezde. Neka to bude vježba u divljenju. S vremenom će to postati vježbom u poniznosti.

Jedne takve noći razmišljao sam o jednome odlomku iz knjige Thomasa Mertona i jednoj rečenici koja mi je ostala u glavi cijele večeri. Bila sam ispunjena, prepuna čudesnoga i nesvakidašnjega osjećaja zadovoljstva prizorom zvijezda i ranim, mudrim tekstovima toga redovnika.

Ima li činjenica da mi više ne vidimo zvijezde ikakve veze s našim gubitkom osjećaja za divljenje? Te stvari nad kojima mi nemamo nadzora ? zvijezde, sva stvorenja ? one su veličanstvenije, savršenije, ljepše i trajnije od svega što čovjek može stvoriti ili čak i zamisliti.

U tome mi se trenutku učinilo da je onda kada smo svjesniji mliječnih puteva i obzora lakše vjerovati. Pitala sam se je li povijest uistinu stigla do kraja slijepe ulice ? jesmo li mi u posljednje vrijeme postali društvom kojega više zanima beskrajno brbljanje o malenim idejama i opsesije pretjeranim zamjeranjima, a ne uistinu vizionarskom kulturom, koja je vidjela prošlost s dovoljno jasnoće, i stekla je dovoljno mudrosti da ne poželi da se ono loše ponavlja ? jednostavno zato što više nemamo osjećaja veličine, uz koji bismo mogli vjerovati u nešto veće od nas samih. Pred svojim očima nemamo ništa čega bismo mogli postati dijelom, i tako se prisjetiti vlastite malenosti.

Mi smo zvijezde zagušili svojim umjetnim svjetlima, i tako smo sami sebe zaslijepili. Bez divljenja, bez veličine galaksija pred svojim očima, mi smo izgubili sposobnost vjerovati u čuda ? ili ih očekivati.

Mi svijet gledamo kroz devetnaestinčne računalne ekrane i četrdesetinčne ekrane televizora. Otapamo pijesak kako bismo mogli stvoriti prozore kao staklene zidove, i mislimo da je svijet upravo toliki.

Suzili smo svoju perspektivu ? sveli smo je na veličinu kutije, i tako smo sami sebe ograničili.

Mi smo takve budale.