Camino nije organizirano hodočašće kakvo se obično događa u Hrvatskoj, kada cijela župa kreće zajedno i stiže zajedno nakon 1, 2 ili više dana/noći hodanja, zajedničke molitve, zajedničke pjesme, križnog puta?

Camino je posebno hodočašće koje traje oko 30-35 dana, gdje ljudi kreću samostalno ili po dvoje, troje zajedno, radi različitih razloga ? vjerskih, duhovnih, spiritualnih ili nekih drugih? i pješače 800 km bez obzira na kišu, bolove, noseći sve što im treba na vlastitim leđima.

Camino de Santiago iz prve ruke opisali su nam hodočasnici iz Davora Željko Marjanović? i Mladen Švađumović . Rutu je prošao i treći Davorac Danijel Dakić.

Željko Marjanović? i Mladen Švađumović

-Hodočašće nije jednostavna odluka, potrebna je tjelesna priprema.

MŠ: Kažu da od ideje do realizacije prođe i do pet godina. Kod mene je to trajalo i više. Najteža je financijska konstrukcija, a što se tiče psihičke i tjelesne snage, prijatelj i ja smo tu na visokoj razini. Nikad nismo pomislili da nećemo uspjeti, samo je trebalo osmisliti financijski plan.

-Koliko je kilometara u pitanju?

ŽM: Put Svetog Jakova ima više ruta. Ima oko trinaest priznatih putova. Mi smo išli Francuskom rutom koja je najpopularnija u svijetu. Kreće iz malog mjesta Saint Jean Pied de Port u Francuskoj na samoj granici sa Španjolskom. Službeno ima 779 kilometara, no kada se dodaju obilasci po gradovima po putu, zaokružuje se na 800 kilometara. Cilj je Santiago de Compostela, grob Svetog Jakova apostola starijeg koji je tamo sahranjen.

-Koliko dana je hodočašće trajalo?

ŽM: Nas dvojica smo išli dvadeset i tri dana. U put je uključen smještaj, najpopularnije su albergue. Postoje općinske albergue, crkveni smještaji i privatni smještaji. Sistem je hostela, gdje je puno ljudi u istoj sobi. To su smještaji koji su u svrhu samog hodočašća. Što se tiče hrane, postoje hodočasnički meniji. Ove godine je bio od 12 do 13 eura. U nekim alberguema postoje kuhinje gdje si hodočasnici mogu sami pripremiti obrok.

-Što nosite od stvari sa sobom na put?

?MŠ: Nose se osnovne stvari. Pravilo je da ruksak ne bude teži od deset posto vlastite težine. Ako imaš oko 75 kilograma, ruksak će biti 8 kilograma. U tih osam kilograma stane osnovna oprema. Tri kompleta donjeg rublja, majica, hlače, dva do tri kompleta obuće i čarape plus malo hrane. U današnje vrijeme je hodočašće toliko razvijeno da postoji služba koja prevozi stvari do točke koje želiš. Imali smo obitelj iz Novog Zelanda na hodočašću koja je imala cijele kofere kao da idu na ljetovanje. Svoje stvari su slali tim službama na određeno odredište. Mislim da je sedam eura prebačaj stvari iz mjesta u mjesto. Nas dvojica to nismo htjeli raditi, nego imati potpuni doživljaj tog puta.

-Imaju li albergue mogućnost pranja rublja?

ŽM: Skoro svaka alberguea ima strojeve za pranje rublja. Plaća se od tri do četiri eura. Svaki dan se treba prati rublje jer se nosi minimalno stvari.

-Koliko je novaca potrebno za takav put?

ŽM: Ovisi. Ako želite najjeftinije smještaje, oni imaju sistem ' tko prvi dođe, njegovo '. Brzo se popuni. Neki imaju rezervacije. Nama je smještaj bio do sedamnaest eura, a prosjek je oko osam eura. Put je zahtjevan i skup do početne točke. Oko 1500 eura. Ispod bi se možda moglo, ali mislim da ne vrijedi ići ispod tog iznosa.

-Kakva je vaša obuća?

MŠ: Put je fizički zahtjevan, no što se tiče same staze gdje imate stjenovitih područja, mi pratimo te rute, došli smo do zaključka da bi Hoka obuća bila najidealnija. Imam ih i sada na nogama i djeluju kao nove, a prešle su 800 kilometara. Bez žuljeva, bez upale mišića ili bolova u nogama. Kupio u Sport Visionu,? no svaki bolji dućan sa sportskom odjećom ih ima. Mnogi koriste gojzerice, ali kažu ljudi da nisu neki izbor što se tiče takvih putova.

-Koliko dnevno hodate?

ŽM: Imali smo dogovor da nećemo unaprijed planirati već ići dan za danom. Na noćenju odlučimo gdje idemo sljedeći dan. Imali smo vodič i aplikaciju gdje se vidi ruta. Jedna je trasa, ali postoje lijeva i desna staza koje su otprilike isto udaljene, ali prolaze kroz različita sela. Bitna nam je bila udaljenost između mjesta. Prosjek je bio oko 37 kilometara, no mi smo znali prijeći i preko 40 kilometara. Odmaramo od jedan do tri puta.

-Razgledavate li mjesta u koja dolazite, kupate li se ili samo prođete?

MŠ: Kupati se nismo mogli jer je vrijeme bilo lošije, ali krajolici su prekrasni. Uživaš u svakom koraku. Kada bi zastao na svakoj ljepoti, put bi trajao beskrajno. Stanemo, fotografiramo se i idemo dalje. Nekog očara pejzaž, a nekog arhitektura. Naišli smo na samo jednu modernu crkvu, sve ostale su iz trinaestog do šesnaestog stoljeća. Španjolska vrvi starinama. U neke crkve uđemo, pomolimo se i idemo dalje. Mi smo imali sreće i ulovili sedamnaest misa. Mise su na španjolskom i francuskom. Misni obred je isti kao što je i kod nas. Nađemo misna čitanja, te kada oni čitaju i mi čitamo na hrvatskom. Jedino je propovijed izazovna, jer ne razumiješ jezik.

-Kakav je odnos stanovnika prema hodočasnicima?

ŽM: Većina mještana žive od hodočasnika. Normalno da im je drago vidjeti nas. Ljubazni su jer smo mi njima turisti.

-Hodočašće je dimenzija duhovnog života. Kakav je vaš doživljaj bio tijekom i nakon što ste ga završili?

ŽM: Mi smo Davorci, a Davor je hodočasničko mjesto. Naše su bake i djedovi to radili. Baza našeg hodočašća je ovdje. Mi smo hodočastili iz Davora u sva marijanska svetišta u Hrvatskoj. Prošle godine sam prehodao rutu od? Osijeka do Dubrovnika. To nam je u krvi. Nakon Francuske uzeo sam dva dana odmora te išao od Ćakova do Daruvara.

MŠ: Osjećaj nakon hodočašća je neopisiv, pogotovo ako je put bio sadržajan. Molili smo tijekom puta, molitva odmori. Na putu je bilo dosta uzbrdica. Mi Slavonci smo navikli po ravnom, tako da to zna biti dosta naporno, ali nakon toga se pomolimo i osjećamo se odmorno.

ŽM: Osjetimo dodir Duha svetoga. Bude suza.

-Kako um funkcionira u takvom ambijentu, nakani i aktivnosti?

ŽM: Kada se molimo već imamo nakane za koje se inače molimo. Kada uspijete pristupiti pričesti na kraju hodočasničkog dana, onda je doživljaj zbilja potpun. Čovjek se osjeća preporođeno.

MŠ: Htjeli bi nadodati da četiristo tisuća ljudi prođe godišnje putem Svetog Jakova, no pola tih ljudi se na kraju puta izjasni da su išli radi avanture. Nas dvoje smo bili vođeni hodočasničkim namjerama. Sve mise koje smo uspjeli uhvatiti, prije toga smo se ispovjedili da smo se mogli pričešćivati, tako da nas je to držalo. Nismo se napatili na tom putu. Imali smo odlično vrijeme, sve se posložilo.

-Jesu li ljudi u Davoru primijete neku promjenu na vama?

ŽM: Ne znam, no nakon što sam hodočastio od Osijeka do Dubrovnika, primijetio sam promjenu na samome sebi. Najviše je to duhovna promjena. Koristim ovu priliku da pozovem ljude da otiđu na hodočašće, jer ne postoji bolja duhovna obnova. Čovjek se mijenja. Mislim da smo išli prije pet godina u Francusku da? ne bi bili toliko duhovno ispunjeni jer vjerojatno ne bi tako „lovili” mise, molili... Vjerujem da je nakon moje duhovne obnove na Marijanskom zavjetu sve puno jednostavnije.

-Jeste nakon hodočašća odmah spremni na sljedeće?

ŽM: Da, obavezno. Sada sam bio tjedan dana, te ću još najmanje još dva puta s Marijanskim. Za sljedeću godinu gledam da odem na Portugalsko.

MŠ: Ja ću vjerojatno sljedeće godine napraviti pauzu zbog obiteljskih razloga, ali jedno hodočašće vuče drugo. U 2016. godini sam bio s Hrvatskom vojskom u Loudersu. Sljedeće godine sam otišao iz Davora biciklom do Lourdesa. Pa onda opet. Treće godine sam otišao na Mariazell koje je Marijansko središte u Austriji, preko Bratislave, obišao papino rodno mjesto Ivana Pavla II Wadowice u Poljskoj...

-To je izuzetan tjelesni napor, a vi se tome radujete. Kako to tumačite?

MŠ: Teško je to objasniti, možda bi nas neki psihijatar trebao saslušati pa dati objašnjenje. Kad čovjek dosegne svoje granice želi ih sljedeći put još više pomaknuti. Biciklirao sam 2000 kilometara u Lourdes, ali mi se to na kraju učinilo malo. Jednom sam iz biciklom krenuo iz M?nchena, preko Z?richa, do Lourdesa, pa do Svetog Jakova, sve zajedno oko 3000 kilometara. Pomjerio sam svoje granice. Moram napomenuti da me bicikl nije toliko činio sretnim koliko me je pješačenje usrećilo. Želja mi je da pješice krenem od župne crkve u Davoru i dođem u Santiago de Compostelu, to bi bilo oko 3000 kilometara. Onda mislim da ću završiti svoja hodočašća.

-Ljudi iz mjesta kroz koja hodočasnici prolaze znaju pozvati hodočasnike u dvorište, jer kažu da je to blagoslov. Je li i u Francuskoj bilo tako?

ŽM: Ne baš jer je to tamo više business. Njima je to turizam. Nismo toliko to tamo doživjeli, no ovdje jesmo. Pogotovo za vrijeme Marijanskog zavjeta za domovinu ili kada smo bili u Međugorju.

MŠ: Tu nas ljudi nude rakijom, hranom, bilo čime. Imali smo slučajeva gdje u čisto muslimanskom selu prodavačica nije htjela naplatiti nešto hrane i vode. Naplatila je samo sok. Pitala me je gdje idem, rekao sam u Međugorje gdje se je Majka Božja ukazala. Kaže tko god ide s tom namjerom, bez obzira koje je vjere, dobar je čovjek. Iz tog razloga mi je vratila novac koji sam dao.

-Koliko vas je išlo na hodočašće?

ŽM: Nas dvojica. Išao je još jedan dečko iz Davora, Danijel Dakić, koji je krenuo pet dana prije nas, a mi smo ga stigli u jednom mjestu u Španjolskoj, te smo zajedno nastavili prema Santiagu.

Volio bi poručiti ljudima da se drže uzrečice 'Tajna sreće je u slobodi, a tajna slobode u hrabrosti.' Neka budu hrabri, neka krenu na put, sigurno se neće pokajati.

?MŠ: Dosta ljudi se boji. Ne treba se bojati. Neka se krene malo po malo, jer se na kraju to isplati.

?