Gledajući na svijet sada i ovdje čisto duhovnim očima, ne fizičkim, ispunja me duboka slutnja posvemašnje tame. Ne kao kad se ugasi svjetlo, nego kad sve pokrije neko limbovsko sivilo ili tamna izmaglica. Teško je opisati riječima tu viziju. Vide se siluete, ali nema sunčeva svjetla. Sve je zagasito, zakriveno nekim sivo-zelenim oblakom, zatamnjeno, nijedan kutak svijeta više ne izmiče tom zamračenju duhovnog i moralnog karaktera. Ljudi su sjenke, sunce je kao zgaslo, tu i tamo vatre gore ili ulične svjetiljke. Eto tako nekako. Hodamo kroz mrak koji nije mrkli ali je kao zlokoban pokrov nad čitavom zemljom. Oni moćnici koji se predstavljaju kao dobri, duboko su zli. Perverzno zli.

Nisam lud niti apokaliptik. Govorim metaforički. Dapače, mi kršćani sada smo pred izborom života u mjesecima koji predstoje: ili ćemo biti posve Kristovi ili nas neće biti.