-Ovaj ćemo Uskrs dočekati bez posebnih mjera uzrokovanih koronakrizom.

-Mislim da su ljudi manje u strahu i razmišljanjima hoće li se zaraziti u crkvi, a što se tiče općenite situacije, mislim da se nije ništa promijenilo, i dalje ima zaraženih. Mislim da se promijenio pristup bolesti gdje se shvatilo da tko će se zaraziti, zarazit će se.

-Sada možete normalno voditi euharistiju. Niste pod pritiskom.

-Jedino to. Nećemo se morati brinuti o mjerama. Tu je neka razlika, ali mislim da je već za Božić došlo neko olakšanje u vezi shvaćanja te bolesti i shvaćanja da je najbitnije za Božić i Uskrs biti zajedno, biti s obitelji i prijateljima, ali i na svetoj misi.

-Uskrs je proslava vječnog života. Nažalost, rat u Ukrajini pokazuje i smrt. Možemo vidjeti i da je papa na svim snimkama prilično potresen. Ostavlja to posljedice i na sve nas bez obzira na to što smo daleko.

-Ne bih volio previše pričati o ratu. Mislim da je to još jedna od kriza. Po čemu se ovaj rat razlikuje od onoga u Siriji? Po čemu su Ukrajinci različitiji od Sirijaca? Sirijcima blokiramo granice, Ukrajince objeručke dočekujemo. Ne znam koja je razlika između tih dvaju slučajeva, ali ratova će uvijek biti. Razlika je jedino što je ovo velesila koja pokazuje svoju moć na malom narodu te koliko padaju u vodu Ujedinjeni narodi ili druge svjetske i europske organizacije. Sve je palo u vodu jer Rusija ima nuklearno oružje, pravo veta, vojsku... a neki drugi mali narod mora trpjeti. Vjerujem da je ta situacija prečesta u svijetu, samo što se ova sad odigrava u europskom dvorištu.

- Znanstvenik Davor Pavuna smatra da je potrebno više iskrene molitve kod vjernika u svijetu da bi se možda stvari mijenjale. Iznio je i jedan podatak da je dovoljno i samo tri posto da se iskreno moli. ?

-Neposredno prije rata imate Putina koji obilazi ruska svetišta i ljubi ih. Pomisliš da se čovjek preobratio, a onda imaš pravoslavnu crkvu koja stoji uz njega i u ovom ratu. To je nešto strašno. Kod Ukrajinaca imate i ljude pravoslavne vjeroispovijesti. Vjernike koji su grkokatolici. Kod pravoslavaca imate i Ukrajinske pravoslavne crkve i Ruske pravoslavne crkve. Kako taj Ukrajinac, ruske pravoslavne vjeroispovijesti, doživljava svog patrijarha koji je uz vojsku koja ih napada? To mi je nezamislivo.

-Govori li to da ekumenski dijalog koji se potiče među konfesijama ne daje rezultate?
-Nije stvar u dijalogu. On je uvijek dobar. Bilo je finih pomaka u tom dijalogu i za prošlih papa i za ovog pape, koji su se povezali s Crkvom na jedan novi način koji je bolji nego prije. Mislim da tu ne smijemo gledati ono što progovara neki vjerski lider ili što progovara svjetski lider. Razumljivo mi je da su u Rusiji prihvatili Putina i njegovo ponašanje jer je on doveo do nekakvog otvaranja prema pravoslavnoj Crkvi koja je bila u katakombama u Rusiji, te ponovno počeo veličati i nastojao obnoviti vjeru u Rusiji.

-Je li on time pokušao osnažiti ruski nacionalizam koristeći Crkvu?

-Svakako. On je veličao i pravoslavnu Crkvu, patrijarhe i ne znam što sve ne, ali je isto tako veličao rusku carsku obitelj. Tako je pokušao učvrstiti svoj narod. Jedno je učvrstiti svoj narod, a drugo je pokazivati silu na drugom narodu, samostalnoj državi.

-Do kuda su došle pripreme za biskupijsku sinodu?

-Sada je pri završetku faza dijaloga na župnoj razini. Taj dijalog koji smo uspjeli čuti od svojih vjernika prenosimo biskupiji pa će se na toj razini sastaviti neki zajednički okvir i odgovori. Nakon toga ide dijalog na razini biskupske konferencije Hrvatske, a nakon nje dijalog na razini cijele Europe. Nakon toga, iduće godine ide sinoda u Rimu.

-Vi ste vodili dijalog u župi Davor i župi Orubica. Kakvi su dojmovi?

-Drago mi je da na ovaj način mogu progovoriti s vjernicima. Zanimljiv je dio? bio da su i anonimno ispunjavali ankete. Po tim anketama dobili smo zanimljivih odgovora i prijedloga. Naši su nam stari itekako progovorili da su ostavljeni i zapostavljeni od svih, gurnuti na marginu te bi voljeli imati svoje susrete i druženja. Nekoliko je baka napisalo da bi voljelo otići u požešku katedralu dok još mogu hodati. To me je malo iznenadilo jer Požega nije tako daleko. One toliko čeznu za odlaskom u svoju katedralu. Prva je ideja, naravno, bila autobus, hodočašće za stare i odlazak u katedralu. Imali smo razgovore s obiteljima, mladima? Na svakom od tih predsinodskih susreta nešto drugo se čulo kao prijedlog. Obitelji su progovorile da bi voljele da se prati obitelj nakon sklapanja braka. Jer imamo predbračne tečajeve pred samo vjenčanje, ali nakon vjenčanja obitelji ostaju same s nevoljama. Progovorili su da bi voljeli imati duhovne obnove za obitelji na razini župe, dekanata i biskupije, gdje bi se oni kao vjernici skupili i družili s ostalim obiteljima pri čemu bi jedni od drugih čuli iskustva i probleme. Naravno, i onaj duhovni vid gdje svoju vjeru pokušavaš produbiti i proširiti na tim duhovnim obnovama. Obitelj je temelj društva, Crkve i naše biskupijske zajednice. Ako dozvolimo obiteljima da nestanu i da imaju probleme, ako ih ostavimo same, gubimo.

-Jeste li već razmišljali što biste po tom pitanju učinili?

-Bilo je razmišljanja. Ovo su bile prve informacije o njihovim potrebama. Bilo je i prije pokušaja da se na razini biskupije osnuju obiteljski centri, ali to je sve, nažalost, ostalo na okvirnom dogovoru. Svakako ono što kao župnik mogu napraviti su duhovne obnove za obitelji te ću se potruditi da to što prije učinimo.

-Hoćete li imati gosta predavača?
-Da. Ono što je prije stoljeće i pol prisutno na duhovnoj razini su duhovne vježbe. To se prije nazivalo pučka misija. Pučki misionari ?došli bi u župu, progovarali i imali susrete na svim razinama. Mislim da je to prvi korak koji treba napraviti jer ne znam kada su bile zadnje pučke misije. To je bilo više prisutno početkom dvadesetog stoljeća, kad su bile redovite, svakih nekoliko godina. Pedesetih i šezdesetih je ponovno došlo do razvoja pučkih misija, a onda se to sve zapostavilo.

-Što kažu mladi?

-Za njih ne znam što kažu jer smo imali priliku da se ispuni papirnati upitnik i to su radili stariji. Mladi su više progovarali kroz online upitnik te su ti podaci u biskupiji. Ali u razgovoru s mladima saznao sam da nije stvar u svećeniku već u obitelji, te kakav odgoj dobiješ u obitelji i u zajednicama mladih, gdje oni jedni od drugih nešto čuju i preporuče. Jedno je kad svećenik nešto progovori, a drugo je kad oni jedni druge oduševe. Tako ćemo pristupiti mladima, da nije župnik taj koji sve poziva, već mladi koji sami organiziraju okupljanja, ali na vjerničkoj razini.

-Kakav je bio odaziv na anketu?

-Kako u kojoj razini. Ne znam precizno brojke, ali se odazvao mali broj. Kod obitelji sam očekivao više, isto kao i kod mladih. Ne znam zašto. Nije toliko mali broj, ali je mnoštvo obitelji koje su imale mogućnost progovoriti.

-Ono što ste sad objasnili je da postoji potreba mladih, obitelji i starijih za duhovnošću. Kako to nahraniti?

-Sve je dobro dok su u Davoru i Orubici jer su u svojoj sredini i vjerničkom društvu. Nažalost, ono što se događa sve češće je da odlaze u škole u Zagreb i tu dolaze u različitu sredinu i ovisi kojoj se sredini priključe. S druge strane, u Zagrebu imaju veći izbor. Ono što mi je zanimljivo u vezi mladih je da se nisu svi uključili u jednu župu i u jednu zajednicu mladih. U Zagrebu mogu birati po svojim željama, svojim potrebama, ali i svojim sklonostima. Svatko izabere svoju zajednicu mladih u župi. To je bogatstvo Zagreba, gdje mogu izabrati među mnoštvom, imajući u vidu da se u Zagrebu događa boom zajednica mladih u župama. To mi je prelijepo. A s druge strane je opasnost da upadnu u društvo koja je protiv vjere i Crkve i povuče ih na tu stranu. Bitno je da imaju osjećaj da se mogu vratiti kad god žele. Bit će trenuci u životu kada će biti u nevoljama, tada će posebno osjetiti potrebu povratka Crkvi i molitvi.

-Uskrsna poruka.

-Ono što smo primijetili u ovom tjednu ispovijedanja po župama je još uvijek mali broj ljudi koji su se vratili nazad. Vratili crkvi, ispovjedi i misi. Može se vidjeti koja je župa na koji način rasla i živjela u ovim vremenima pandemije. Mislim da će nam još trebati vremena da ponovno dođemo na tu razinu, pretpandemijsku. Ono što je poruka svim župljanima je poziv, doći nazad Bogu. Dosta smo se zatvarali u sebe, u obitelji. Ono što mi je rekla jedna baka neki dan je da obavezno moram progovoriti o zajedničkim druženjima s prijateljima i susjedima. To je nešto što se prije događalo, da smo gledali prema susjedu i pomagali kada im treba pomoć, a sada su se u vrijeme pandemije zaboravila prijateljstva i dobrosusjedski odnosi. Treba se izvući iz tih čahura straha, te doći u crkvu. Sretan Uskrs svima!