U prijevodu, ako si osoba, a gdje ti je pečat? Dijete, eto, ne prave majka ni otac, pa ni ginekolog i babica u rodilištu, već bezimeni državni službenici, u trenutku kad udare štambilj. No, neki koji dopuštaju eutanaziju ljudskog bića sve do poroda, zgražat će se pravednički kad čedomorstvo počini privremeno rastrojena majka nakon poroda. I jedno i drugo jest likvidacija ljudskog života, s OIB-om ili bez njega.

Danas, pobačaj je kao skidanje tetovaže nakon lude noći. Zapravo i manje od toga, jer se u novi dan ide u iluziji da nikakvi vidljivi ožiljci neće ostati. No, nema kratkovidnije od one parole koja se stalno pojavljuje na prosvjedima "Ni državu ni boga blizu jajnika moga", jer zapravo se od države ultimativno zahtijeva aktivna pomoć pri pobačaju, na teret cijelog društva.

Razumijem strah onih koji su se našli usamljeni pred zidom. No, isto tako vjerujem ženama koje kažu da bi one svoje dijete pokušale donijeti na svijet, bez obzira na težinu životnog križa. Jer, koliko je oko nas primjera krasnih ljudi za koje su liječnici njihovim majkama rekli da neće imati nikakve šanse, ali su one usprkos svemu ustrajale? Naravno, imamo i posve suprotnih primjera.

Nažalost, nikad nitko nijednoj od tih žena, bez obzira na podnesene žrtve neće dodijeliti titulu Zagrepčanke godine.

Dapače, mnogo je vjerojatnije je da će one s više djece biti optužene da su uhljebi godine, kao nekidan ? da su krive što nema novca za nove vrtiće...

?