Iz razdoblja Doriana Graya, Massimo je apsolutna antologija, kao takvog ću ga se sjećati, do mojeg kraja, zauvijek mladog, dok je još uvijek bio alternativa, a ne "samo" vrhunski mainstream.
Da, sad je već nepopravljiva šteta što nije uvijek bilo pjesama dostojnih njegovog raskošnog izvedbenog talenta. No, kakva god bila, nisi ga mogao ne-čuti, kamoli prečuti, svaku je znao učiniti svojom.
Kao i Oliveru, vjetrovi vremena nanijeli su mu svakojake partiture. Svaku je učinio posebnom, ali, neke su nezaboravne, i dalje odzvanjaju. U ovoj bezvremenoj pjesmi Jakše Fiamenga i Zdenka Runjića, on je taj koji se najviše približio Oliveru, a da ga pritom nije ni najmanje oponašao, ostajući posve autentično svoj. No i ovdje je ta opipljiva promjena timbra, svježi zapah vjetra kad sunce potone iza horizonta, svijeća se ugasi, a duša poleti Gospodu.
Gospodin do kraja. Pjevušio u miru, nek Arsen, Jakša i Zdenko gore negdje napišu još koju samo za te!
Sve što treba znati
Doznali smo skupa
Vrijeme može stati
Srce neka lupa
Ostavljam te samu
Ostavljam i idem
Put kroz gustu tamu
Moje oči vide
I zatvori vrata
I pokrij se mrakom
Nova noć se hvata
Eno leti zrakom
