Dao si ono čemu si jedini u tom presudnom povijesnom trenutku ti bio dorastao, ono što nitko drugi u to vrijeme nije znao, mogao, htio ili smio. Nisi dao ono što ni ti nisi mogao, ta svaki čovjek ima svoje granice, tvoj zadatak bio je zaostavština koja te je dugo vrebala, iz nekog drugog vremena. To more si razdvojio, ali na nama je da isušimo preostalu močvaru, crvenu ili crnu.

Nije palo s neba. Da, visoku cijenu smo platili, plaćamo i plaćat ćemo. Probili se iz mentalnog i inog sužanjstva, ali i dalje lutamo. I za to više ama baš nitko nema pravo kriviti tebe. No, ako će trebati i još 40 ili 400 godina za izlazak iz pustinje povijesne zbiljnosti, Ona bit će tu. I čekati na nas. Da se vratimo iz svojevoljnog ili prisilnog izgnanstva, da se probudimo, trgnemo, dođemo sebi, shvatimo zadaću našeg vlastitog vremena, nikad ne zaboravivši lekcije iz bliže i dalje prošlosti, koje se za ponavljače uvijek višestruko naplaćuju. Da ostavimo našim potomcima ovu Obećanu Zemlju, sretnu i nasmijanu.

Nek ti je laka ta hrvatska zemlja i u međuvremenu. I svim onima koji su dali život za nju, a koje nisi dugo nadživio i bez kojih ništa od ovog danas ne bi bilo moguće, sviđalo se to nekom ili ne.