Marija Selak Raspudić pokazala je da posjeduje snažan politički potencijal – no taj potencijal bi imao pravu težinu tek da je proteklih godina konkretno radila na pripremi za upravljanje gradom, umjesto što se sada, kao da joj se oslobodio termin u rasporedu, priključila borbi za mjesto gradonačelnice. S druge strane, Tomislav Tomašević, iako se desetljećima pripremao – ili bio pripreman i financiran – za ovu ulogu, nije pokazao da ga je to učinilo osobito spremnijim kad su mu ključevi Zagreba stvarno dospjeli u ruke.

Očekivanja su tada bila visoka. Mnogi su vjerovali da će on i njegov tim u džepu imati gotova rješenja za gradske probleme. Četiri godine kasnije, pokazalo se da je to bila iluzija. Većinu onoga što danas znaju o upravljanju Zagrebom, naučili su upravo u tom mandatu – često na vlastitim greškama i ponavljajući one Milana Bandića. I sami su, s vremenom, uvidjeli da se većina onoga što su mu zamjerali, u praksi ne može riješiti drukčije nego na isti način.

Iako Selak Raspudić danas nema uhodani tim, ni Tomašević ga nije imao kada je startao. Ono što on sada ima su četiri godine iskustva – vrijeme u kojem su mnoge stvari naučene, makar i na teži način. Njihove kritike upućene Selak Raspudić, da o gradu ne zna dovoljno, više govore o njima samima nego o njoj.

Zašto bi, uopće, pitanje iz kviza o ajngemahtecu bilo važno u predizbornom sučeljavanju? Simbolički, ono se svodi na to tko je “veći purger”. No da je to ključno, grad ne bi godinama vodio čovjek iz Pogane Vlake. Zagreb nije grad purgera, nego grad doseljenika. Da nije tako, bio bi veličine Varaždina.

Iako osobno zazirem od jela poput ajngemahteca ili fileka, jasno je da mnogima predstavljaju delikatesu. Ipak, pravo pitanje nije okus već politička spretnost – i kako se netko nosi s pitanjima koja, i kad su trivijalna, mogu postati simbol slabosti.

Podsjetimo, još 2013. Bandić je u predizbornom spotu kuhao upravo ajngemahtec, pritom promovirajući razvrstavanje otpada. Koristio je tada usluge profesionalaca koji su kasnije radili i s Milanovićem. Samo tri godine poslije, Tomašević na izborima osvaja tek 3,94 posto. No, nakon Bandićeve smrti, situacija se stubokom mijenja – trivijalnosti više nisu bitne, a teme poput otpada, parkinga i kriminala prestaju biti presudne u javnom diskursu.

Primjeri poput dizanja zastave na Jakuševcu – baš na mjestu kasnijeg odrona – te reforma parkiranja kod NSK, otkrivaju ozbiljne promašaje aktualne vlasti. Umjesto rasterećenja prometa otvaranjem perifernih parkirališta, uveli su mjere koje stvaraju dodatni kaos.

Ipak, prava bitka za Zagreb nije se vodila samo na gradskim ulicama, već i u Gradskoj skupštini. Očekivalo se da će Tomašević osvojiti više od 45% u prvom krugu, ali tek nakon što se konkurencija samouništila, njegova je većina postala izvjesna.

Ironično, upravo bivši suradnici Milana Bandića – umjesto da se povuku iz fokusa i podrže novog, neutralnog kandidata – ponovo su izronili, što je mnoge birače natjeralo da se, unatoč razočaranju, vrate podršci Možemo. Tako su Lovrić, Kalinić i d’Hondt svojom "ujedinjenošću" praktički izručili pobjedu Tomaševiću. Ishod je jasan: odluke u Zagrebu i dalje se donose bez suštinske rasprave, prema vertikali odozgo. A to je za Zagreb – najgori mogući scenarij.