Još jedno hladno slavonsko jutro na putu prema Vukovaru, ali ovoga puta s nečim što mnoge obitelji nikada nisu dočekale – potvrdom da je među pronađenim posmrtnim ostacima i tijelo Jeana-Michela Nicoliera. Majka Lyliane konačno je dobila ono za čim je tragala više od tri desetljeća, dok mnogi i dalje ustaju i liježu sa slikom nestalih sinova koji možda nikada neće biti pronađeni.

Nicolier nije morao biti u Vukovaru, niti je imao ikakvu obvezu braniti zemlju koja nije bila njegova. Prijavio se odmah po dolasku u Zagreb, završio u HOS-u, i ostao sa suborcima do zadnjeg trenutka. Vjerovao je da će biti razmijenjeni, nije mogao zamisliti da će Ženevska konvencija za neke vrijediti manje od starog papira. Umjesto slobode, dočekale su ga ruke ljudi koji su ga dobro poznavali i čiji su ga zločini na Ovčari na kraju stajali života.

Nije pronađen zato što je netko progovorio. Pronađen je zato što su istražitelji odlučili kopati ondje gdje je prije već kopano – dublje i šire nego ranije. U Petrovackoj doli tijela su ležala ispod deset metara otpada.

Da, Nicolier je bio pripadnik HOS-a. I da, mnogi danas automatski to izjednačavaju s ustaštvom, odbijajući uopće pomisliti da stvarnost nije uvijek crno-bijela. Mladim dečkima koji su se početkom devedesetih prijavljivali u HOS nitko nije dijelio lekcije o povijesnim konotacijama simbola. Oni su tražili odoru i priliku da brane zemlju u koju su vjerovali. Tako ju je našao i Jean-Michel.

Čak i da su samo on i Žarko Manjkas Crvenkapa poginuli u HOS-ovoj odori, to bi bilo dovoljno da se prizna kako „dvostruka konotacija“ nije izmišljotina, nego povijesna činjenica. Ali umjesto toga svjedočimo novim pokušajima da se otvore kazneni progoni zbog riječi, da se vrati verbalni delikt, da se propisuje što se smije misliti i govoriti.

Jer tko to ima obraza reći čovjeku koji je poginuo braneći Vukovar da je umro pod „pogrešnom zastavom“, dok se istovremeno prešućuje ona pod kojom je taj isti grad ubijan?

Priča Jeana-Michela Nicoliera podsjetnik je na ono što se u današnjim raspravama najbrže zaboravlja – da simboli možda imaju sporne povijesti, ali ljudi koji su pod njima ginuli za Hrvatsku imaju samo jednu. I ona je čista.