Zašto je Thompson prije izbora bio “Možemo”, a nakon izbora postao “Nemožemo” – pitanje je čisto retoričko, zato bez upitnika. Ovo što gledamo samo je još jedno obredno pranje pred vlastitim biračima, ritual koji u Hrvatskoj slijedi svaki put kad predizborne floskule dođu u sudar sa stvarnim životom.

A ono što se dogodilo u Splitu – kao da je Vučić osobno slao logistiku. Ne bi se ni njegov legendarni “Labrador” postidio. Ne, to ne znači da je stotinjak zakrabuljenih hrabrih momaka koji su krenuli “spašavati Hrvatsku” od nekog srpskog KUD-a stvarno na platnom spisku neke beogradske podružnice za diverzije. Ali rukopis tajnih službi? Tu je. Dovoljno je da je samo jedan u lancu na spisku, a korisnih budala ionako imamo na svakom uglu. Posao za SOA-u.

Cui bono, pitao bi naš Vrhovni, mudar kao Baldrick iz Crne Guje. I doista – tko tu profitira? Jer svi ti momci, bez obzira na količinu soli u glavi, morali su znati kome će ovo nauditi. Meta je, naravno, Hrvatska. Vučiću dobro dođe kao dokaz da strani neprijatelji vuku konce prosvjeda u Srbiji. Neće mu biti dovoljno, ali poslužit će za koji naslov u tabloidima i za još tretmana unutarnjeg neprijatelja. A tek koliko ih unutar hrvatskih granica s oduševljenjem grabi materijal koji im je tako velikodušno bačen u krilo!

Ne, ne sastavljam popis unutarnjih neprijatelja. Ne mislim da su naručitelji. Prije je riječ o jeftinim grebatorima i šibicarima koji koriste priliku. Pod kojom je kutijom Thompson? viču aktivisti na ulici, u studijima, po društvenim mrežama. Izaberi bilo koji broj – odgovor je isti! I doista, kao u lošem triku sa šibicama, na koju god kutiju prstom pokažeš, šibicar zagrmi: ta-daaa! Iz svake kutije iskoči Thompson i piskutavim glasom, kao da stiže iz glazbene čestitke, odradi lozinku: “Za dooom!” Samo pazi da ti se ne omakne odziv – taj dio je već kažnjiv.

Među šibicarima, naravno, i oni koji vukovarskog heroja Jean-Michela Nicoliera nazivaju plaćenikom. A tako su ga nazivali i oni koji su ga ubili. Kad isti narativ usvoje naši domaći “borci protiv fašizma”, jasno je da više ne pričamo o politici. Pričamo o moralnom bankrotu.

U zemlji u kojoj se politička higijena provodi tako što se nakon izbora pereš od vlastitih riječi, ne čudi da se glupost tako lako proda kao hrabrost. Uvijek je tako kad bukači glume zaštitnike domovine, a najviše štete naprave – upravo njoj.